|
SUKOB GENERACIJA ILI HOD KROZ VRIJEME
Nema Splićanina koji ne zna gdje je staro igralište Hajduka kraj Plinare.
Kao što su rijetki Zagrepčani koji znaju gdje je negdašnje igralište Građanskoga u Zagrebu, tamo između Kupske sa istočne, Koranske, zapadne i Vukovarske, južne strane.
Zapravo, ovo nije sukob generacija, premda bi mogao biti, jer je riječ o ljudima različitih godina. Prije bi se moglo reći da je to susret dvojice prijatelja na moj, malkice čudan, šetački način.
Naime, pozvao sam petnaestak godina mlađeg prijatelja Tomislava Židaka, športskog novinara Jutarnjega lista, na pićence u gostionucu kraj negdašnjeg čuvenog nogometnog igrališta.
Zašto Židaka? Zato što je odličan novinar. Pamtim ga kao klinca koji mi je došao za urednički stol i drsko ponudio izvrstan tekst. Imao je, oprosti Grofe, barem četrdesetak kilograma manje. Rečenice su mu bile jasne i čiste kao suza. Zaista je znao, i znade, napisati ono što hoće. Pratim ga tridesetak godina i znam što govorim.
Naravno, odavno nema ni gostionice, ni igrališta kamo sam ga poveo. Zapravo, odveo sam ga u uspomene nešto starije generacije od mene. A u uspomenama, osim sjena, ovih nekoliko ulica i starih kuća, nema ništa. Tako smo završili na kavici kod Van Gogha, kafiću preko puta njegove redakcije.
A sve je to moj negdašnji i sadašnji kvart. Tu sam doselio 1951. godine, iz Kukuljevićeve ulice, i na zapuštenom nogometnom igralištu slavnoga Građanskog natjeravao krpenjaču, doslovno, s klincima iz Poljana, Martinovke i Vrbika. Na terenu na kojem jsu nogomet igrali Stjepan Bobek, Hitrec, Kacijan, braća Čajkovski, Franjo Woelfl i mnogi drugi nogometni junaci onoga doba.
Zato sam odveo Grofa, kako zovemo Židaka, najprije na piće.
Kuća stoji, natpis stoji, vrijeme stoji, stali smo i mi.
Nema nikoga tek na prvi pogled.
Jer odjednom smo se našli okruženi sjenama negdašnjih kibica. Koji su prije utakmice svratili na gemištek, pivo ili rum. I koji su se poslije utakmice tu nalazili da, uz ista pića, prokomentiraju svaku akciju, dribling, gol, promašaj itd. Što je svojedobno tako dobro znao opisati Maestro, kako smo zvali starog nogometnog znalca, novinara Zvonimira Magdića.
Nakon što smo se malo družili sa sjenama drukera, odveo sam ga na nogometni teren. Sad je tu velika zgrada Elektroprivrede i još neke manje kućerde. Postavio sam Grofa na mjesto odakle je Woelfl znao opaliti po golu i tu ga slikao. Grof me začuđeno gledao, ali se nije sjetio Woelfla, nego Štefa Bobeka. I učinilo mi se kao da je baš tada, kad se prisjetio Štefa, zarolao loptu na asfaltu, ne videći asfalt, osjećajući da je pravi nogometni teren, od crne šljake, ispod njegovih lakih cipelica. U tom jednom trenutku, učinilo mi se da nije vidio ni zgradu, ni parkiralište.
Potom sam ga odveo do starih kuća, na istočnoj strani terena, u Kupskoj ulicu. Tamo su dvije dvokatnice između kojih se stisla jedna stara prizemnica. Te dvije dvokatnice vide se na svakoj fotografiji snimljene na bilo kojoj utakmici Građanskoga toga doba. A na fotografijama vide se stanari kako sa prozora promatraju neku nogometnu utakmicu Građanskog. Grof znade za tu fotografiju. Još mi se hvali da u svome radnom stolu ima fotografiju Radića, snimljenu na nekoj utakmici. Kažem mu da se na toj slici ne vide ove kuće, jer je Stipica Radić snimljen na zapadnoj drvenoj tribini. Te tribine više nema, a kuće su još uvijek tu, pa i ona ista radionica, odnosno stolarija.
Budući da od moga vremena, kroz koje smo blomobilski prošli, nije ostalo ništa do uspomena, pristao sam da odemo na kavu u kafić Van Gogh, gdje sam popio duplu kavu, a Židak dupli lijek za mamurluk.
Naravno, htio sam naručiti i ono uho, ali bilo bi neprimjereno trenutku.
Potom sam Grofa otpratio do redakcije, sjajne zgrade, posljednjeg krika moderne arhitekture, koja je iznikla na mjestu gdje su nekad stanovali moji prijatelji. Tamo, na sjevernoj strani njegove redakcije bila je neka mehanička radnja. A na mjestu gdje je njegova redakcija, znao sam se, kao klinac igrati u dvorištima, kraj vlakova što prolaze, klopajući poluzrele kruške, zrele jabuke, breskve, šljive.
Ne znam zašto, ali u našem kvartu kruške nikad nisu stigle sazrijeti.
On je nestao u staklu, a ja sam otišao u svoju redakciju. Na cestu.
A od njegove redakcije do Botaničkoga vrta nije dalek put.
Naravno, svratio sam snimiti onaj prekrasni bijeli divovski lopoč, Victoria amazonica. Najveći lopoč na svijetu. Naravno, lopoč je u bazenu. Da bih ga dobro snimio, zamolio sam upraviteljicu Botaničkog vrta da mi dopusti zagaziti u bazen i snimiti cvijet iz neposredne blizine. Gospođa Biserka Juretić, voditeljica Botaničkog vrta i profesorica Prirodoslovnog matematičkog fakulteta, nije mi to dopustila, ali mi je zato dala snimku cvijeta u punom sjaju.
Taj cvijet poklanjamo, Grof i ja, svim ljupkim blogericama. A da Victoria amazonica ne bi bila osamljena, drage dame, evo vam još cvijeća, pa napravite buket kakav biste voljele imati.
Momcima, zna se, pivo. Dakako, na njihov račun!
|
- 01:01 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
MURA, MURA, MRZLA VODA
Odavno je poznato da volim Međimurje i Međimurce, Istru i Istrane.
Međimurje sam još više zavolio za nedavna hodanja. Jer sam prošao gotovo kroz svako naselje, a u svakom naselju upoznao nekoliko lijepih ljudi. Posebno me se dojmio sjeverni dio te županije, tamo uz Muru. Mura je mrzla i gliboka i nije zelena kao Drava. Sjetite se, na Muri sam, sa dragom malom Chichi, promatrao ribiče kako pokušavaju u brzoj vodi namamiti ribe na udice. Tamo sam upoznao i damu s ribičkim štapom. Bilo je to u Peklenici, gdje živi naša blogerica Chichi.
Što je s Peklenicom? Što je sa Chichi i njenom brižnom majkom? Je li voda došla i do njih?
Može se reći da sam uz Muru prošao gotovo sva naselja. Fotografirao sam ih od graničnog prijelaza Čestijanac, na sjeverozapadu Međimurja, sve dolje do ušća Mure u Dravu, kod Donje Dubrave (gdje sam ispirao zlato): Lapšina, Brezovec, Sveti Martin na Muri, Vrhovljan, Hlapčina, Mursko Središće, Peklenica, Križovec, Miklavec, Ferketinec, Podturen, Novakovec, Dekanovec, Domašinec, Hodošan, Goričan, Kotoriba i samo ušće, gdje su nam mahale vesele Mađarice.
Tada su vladale paklene vrućine, vrijedni Međimurci borili su se protiv suše i uspjeli u tome.
I sad im je Mura potopila sav trud, svu ljetinu. Pomorila živinu. Uništila one lijepe kuće. Zablatila divne cvjetnjake. Poplavila brojna dječja igrališta...
Ne sumnjam da će već iduće godine vrijedni Međimurci sami dignuti nasipe i tako se riješiti tih katastrofalnih poplava. Ako budu čekali Državu, morat će još dugo trpiti hirovitu Muru.
Zato mi je neprimjerena vijest da državni dužnosnici koriste ovakve prirodne katastrofe za vlastitu promociju.
Baš je ružna slika Jadranke Kosor kako elegantno skakuće s vreće pijeska na vreću pijeska, da ne bi uprljala lakirane cipelice, i obećava nesretnim Međimurcima da će im sagraditi nasipe. Tko? Ona?
Uopće, grozno je što političari, onako uredni, sa svitom dvorjana skaču s jednog mjesta nesreće na drugi. Te se uslikavaju, umjesto da zasuču rukave i pomognu nesretnim ljudima.
Meni osobno bilo bi puno draže da sam vidio Jadranku Kosor, sa dvorjanima, kako nosi vreće pijeska i bori se protiv nabujale i bijesne Mure.
Ovako, sve je to deplasirano, moj Ironije. Nadam se da ti nisi poplavljen. Uvjeren sam da si, premda si i kao liječnik imao puno posla, pomagao svojim sumještanima noseći vreće pijeska i tako krotio neukrotivu Muru. Budi siguran da bih došao i ja, samo da nisam imao obiteljskih problema.
|
- 21:29 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
SLUČAJNI ZAGREBAČKI SUSRETI
Uglavnom ovih dana obavljam administrativne poslove vezane za majčinu smrt. A toga ima poprilično. Na primjer, ne mogu dobiti osmrtnicu bez rodnog lista i domovnice. Nekad smo pjevali bećerac: od kapije do kapije, dok te netko ne prebije. Sad komotno mogu zapjevati: od kancelarije do kancelarije...
Doznao sam i to da osobna iskaznica kao dokument ništa ne predstavlja. Osobnu iskaznicu ne možete dobiti bez domovnice i rodnoga lista. Dakle, svaki onaj koji ima osobnu iskaznicu morao je imati rodni list i domovnicu. Ali, to nema veze. Ako želite osmrtnicu ili ovo/ono, opet morate sa sobom donijeti rodni list i domovnicu. I tako ja hodam od kancelarije do kancelarije.
Hodanje volim. Nije mi teško otići iz Trnja u Dubravu i obratno, ali teško mi je nepotrebno čekati. I baš kad dočekam svoj red, opet slijedi čekanje od pola sata jer službenik/službenica moraju na zasluženi gablec.
I tako dalje.
Danas sam, nakon još jednog neuspješnog obilaska jednog od matičnih ureda, ovoga puta u Dubravi, odlučio da obiđem glavnu tržnicu. I evo rezultata.
Kralj ulice Hadži na svome je radnom mjestu, ali sam. Pjeva i čeka partnera koji će se tek sutra vratiti s mora. S Hadžijem je uvijek gala. On je vedar, uvijek nasmijan i raspjevan. Zaista je pravi ljubimac građana. Pozdravili smo se. Rekao mi je da će mi posjetiti negdje na putu, kad se vratim.
- Zbilja, kad ćeš nastaviti put?, pita me.
- Kad riješim sve oko smrti majke, odgovaram.
- Znači, još si ovaj tjedan u Zagrebu?
- Nisam, valjda...
- Vraga nisi, to dugo traje.
Kod Charlya sretoh Duška Valentića na jutarnjoj kavici. Mislio sam da u Zagrebu nema ni jednog glumca, osim Histriona i Vilija Matule, kad ono Dule. Nismo se dugo vidjeli, pa je i susret bio radostan. S Duškom je zanimljivo čak i šutjeti. Sjajan glumac, koji je za ulogu u Snu Ivanjske noći naučio break dance, ili kako se taj ples piše. Premijerna publika, među kojom sam bio i ja, ovacijama je nagradila Duletov ples na sceni. A plesao je zaista sjajno.
Nije ni čudo kad mu je učitelj bio u to doba najbolji plesač ondašnje države.
Nešto dalje sretoh Željka Malnara. To je zaista bilo iznenađenje, budući da sam mislio da je Predsjednik Nezavisne Države Pešćenica negdje na nekom od svojih državničkih posjeta. Nakon pozdrava požalih se da mi Ševa nije htio izdati vizu za hodanje njegovom državnom, što je Malnara zaista zaprepastilo. Obećao je da će me osobno provesti kroz svoju državu kad se vrati s godišnjeg odmora. Naime, ja sam htio da šetnju obavim sutra, ali Malnar rano ujutro kreće na put, pa smo hodanje odgodili do jeseni.
Nisam ga htio nagovarati da hodanje njegovom državom obavimo danas poipodne, jer sam primijetio da ima nekog važnog državničkog posla s damom na fotografiji.
Malo dalje, u jednom kafiću sretog staroga prijatelja Stipicu Čuića, pisca koji danas obavlja časnu dužnost predsjednika Društva hrvatskih književnika. Začudio se kad me vidio, ali kad sam mu objasnio neplanirani boravak u Zagrebu, samo mi je izrazio sućut. Možda će mi se jednom pridružiti, a onda će to biti vrlo zanimljivo hodanje i razgovaranje.
Na Frankopanskoj sretoh Ivu Vrdoljaku. Pozvao me na kavu u obližnji kafić. Ivo je, kao i brat mu Tonči, uvijek raspoložen za razgovor. U pet minuta ispričao mi je sve o Mare nostrumu, pedesetoj obljetnici televizije, orguljama, intervjuima koje sam dosad dao u svezi hodanja, pastrvama, pomidorima i maslinovu ulju. On priča vrlo zanimljivo, lijepo ga je slušati, ali već sam bio prilično umoran od današnjeg niš/koristi dana. Popih kavu i ostavih ga da dočeka damu koja će mu isprobati orgulje za predstojići koncert Mare nostruma.
I baš kad sam mislio da više nemam koga sresti u Frankopanskoj, jer glavna baza (Pavo) ne radi zbog godišnjeg odmora, eto ti Paje Kanižaja. Natovaren vrećicama s povrćem, baš kao i ja. I odmah me upitao kaj delam u Zagrebu. Objasnih mu u dvije riječi. Baš ne volim o tome govoriti i on to zna. Zato me nije maltretirao, nego je pokušao sakriti vrećice iza leđa dok sam ga fotografirao Sonyjem Ericssonom i usput mu objašnjavao kako putuje prema nebu i s neba u kompjutore.
Imao sam još jedan zanimljiv susret s Dobricom Silobrčićem. Zamolio me da ga ne fotografiram. Znam da odavno ne voli uslikavanje. Priča mi o skorom odlasku u Veleposlanstvo u Oslo. Pitao me o Norveškoj u koju sam odavno zaljubljen. Zaista volim Norvešku, jer je to najurednija zemlja, u svakom pogledu, u kojoj sam boravio. Na brzinu mu ispričah nekoliko zanimljivosti s mojih putovanja. I zamolih ga da me jednom pozove na jedno hodanje tom meni najljepošom skandinavskom državom. Obećao je da će me pozvati, ali da neće hodati, nego će pokraj mene voziti bicikl.
Zahvaljujem vam na pažnji koju ste mi ovih dana iskazali, iskazujući mi sućut, bilo na ovome mjestu, SMS porukama ili osobno.
|
- 19:28 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
U ARENI
Dok Tabalesku obavlja poslovne sastanke, tamo negdje po Rovinju i okolici, Amba i ja obavili smo prijateljsku šetnju Pulom. Nakon nekoliko sati hodanja poprijeko i uzduž, posjetili smo i mjesto na kojem će sutra onaj muškarac održati svoj pjevačko-gimnastički nastup. Njegova ekipa bavila se montiranjem scene, a Amba Marilyn Manson razgledao je scenu i okolicu i izrazio zadovoljstvo viđenim.
I to bi bilo sve prije sutrašnjeg koncerta navodnog sotoniste u Vespazijanovoj areni.
|
- 18:20 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
DVA SVJEDOKA
Jutros sam morao privatno u Pulu. I, krenuli smo, Taba, Amba i ja, autocestom, dok nam je kiša ispirala prljava stakla na automobilu. Kad, odjednom se ispred nas stvorila kolona. "Što li je, što li je?" upitah se, a dvojica suputnika će u glas: "Valjda opet neka nesreća."
I, stvarno, bila je nesreća, srećom lakša. Jedan se autobus žurio, a drugi nije. A kad se dvojica takvih nađu na cesti, onda neminovno dolazi do bliskog susreta. Šteta nije velika, ali je zato zastoj bio više nego velik. O tome govore dva svjedoka: štetu je zabilježio mister Sony Ericsson, a zastoj bilježim ja. Mislim da je Sony bolji od mene.
|
- 14:59 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
TIŠINA JE SRODNIK SMRTI
Nije izdržalo.
Njeno veliko Majčinsko Srce, načeto godinama i oslabljeno teškim bolestima, nije izdržalo.
I danas, točno u podne, umrla je.
Više je nećemo gledati, više ne ćemo s njom razgovarati i šaliti se... ali bit će uvijek s nama; mojom sestrom i samnom, sa četvero svoje unučadi i sa svima onima koji su je znali.
Tako mu je to u životu, Staričice moja.
|
- 21:16 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
NEMOĆ
Ništa nema gore od nemoći. Majka mi teško bolesna leži u bolnici i proživljava svoje posljednje dane.
Znam da još nitko nije preživio, i da ćemo, srećom, svi jednom tamo odakle povratka nema, ali baš mi nije svejedno. Volio bih joj pomoći, a ne mogu. Ne mogu i ne znam.
U pravu je bio Ibn Sina Aviccena, jedan od najumnijih ljudi koji su Zemljom hodili, kad kaže:
Od prašine sitne do nebeskih tijela,
odgonetnuli smo tajnu najmudrijih djela.
Raspleli smo čvorove najmudrijih riječi,
samo tajnu smrti ne možemo prijeći.
|
- 23:11 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
OD VATROGASNE ZABAVE I RIBA, DO MEDVEGRADA I KAJFEŠOVIH STEPENICA
Jučerašnji dan obilovao je nizom zanimljivosti. Pođimo redom.
Najprije me oduševio starinski način reklamiranja zabava oliti pučkih veselica. U doba moje mladosti glavni organizatori takvih zabava bili su vatrogasci i, naravno, mi školarci. Zato sam se ugodno iznenadio kad sam na jednom stupu pročitao da DVD Šestine organizira pučku veselicu. Na prvi takav plakat-letak naišao sam u Gračecu iznad Gračana, a posljednji gore na samom vrhu ulice Sveti duh u Črnomercu. Budući da znam da je na takvim zabavama veselo, preporučam nedjeljni izlazak u Šestine. Od kamo god krenete, od Svetog duha, Pantovčakom, Nazorovom ili Mlinova, doći ćete u Šestine. Bit će to ugodna šetnja koja će završiti, vjerujem, u dobrom raspoloženju.
Ispod Sljemena možete naći svega. Od zdravog voća i povrća, a mogu vam reći da sam se zasitio raznim šljivama, jabukama i kruškama, do još zdravije – ribe. Da, da. Točno ispod Sljemena je ribogojilište. Tamo možete kupiti prvorazrednu ribu – pastrve, šarane, amure, somove... – koju će vam Željko izvaditi iz čiste podsljemenske vode. To su valjda jedine ribe u ovom dijelu Europe koje se uzgajaju u pravoj izvorskoj vodi. Nigdje mulja, nigdje industrije. Ovdje se godišnje proizvede 100 tona takve ribe, pa – izvolite, čekaju vas zdrave i vesele ribe i još zdraviji i veseliji Željko.
Tamo kod Šestinskog Kraljevca, na nekom od brojnih zavoja, zaustavila su se lijepa luksuzna kola. A u kolima dama. O, zašto se to samo tebi događa?, već čujem glas nenadmašnog Uda.
Udo moj, ni ja nisam vjerovao da je to moguće. Štoviše, bio sam zbunjen kad je iz kola izašla vrlo mlada i vrlo lijepa dama. Već sam o sebi počeo misliti kao o tipu koji zrači muškost tako snažno da prave ljepotice ne mogu izdržati, pa me masovno presreću na pustim raskršćima, e ne bi li me tamo ženski iskoristile.
Nažalost, nije tako. Dama koja se zaustavila nije to učinila iz navedenih razloga, nego samo zato što se poznajemo i što je tako dobro odgojena da svoga dobrog znanca pozdravlja prva i kad je u automobilu. Budući da je u autu nisam prepoznao, izašla je van i, jasno, prepoznao sam – Vesnu Pisarović. A tko ne bi?!
Vesna je poznata pjevačica, ali i moja ljubimica, budući da je odavno diplomirala, a nedavno i magistrirala na Filozofskom faksu u Zagrebu. Zato mi je draga. Mojoj kćeri Uni, koja obožava vragoljastu pjevačicu Vesnu, isticao sam damu kao pozitivan primjer, jer za mene je Vesna dama, kako pametna žena spaja ugodno s korisnim. Kad završi pjevačku karijeru, uvjeren sam, doktorirat će na nekoj književnoj temi.
Kad sam Vesnu upitao odakle ovdje, pohvalila se da ide u studio u kojem upravo završava svoj novi album. Predložio sam joj da taj album promoviramo na Blogu, što je ona radosno prihvatila. Javit će se za tri tjedna, kad album bude gotov, pa ćemo dogovoriti gdje ćemo obaviti predstavljanje budućih Vesninih hitova.
- Tamo gdje se dogovorimo, rekla je, pjevat ću.
- Nije potrebno. Bit ćemo u nekoj školi, jer počinje školska godina, vjerojatno u Virovitičkoj županiji, pa ćemo samo predstaviti novi CD.
- A ja bih baš voljela pjevati.
- Dobro, kako ti kažeš, rekao sam pomirljivo. Dogovorit ću se s tvojim menadžerom Hamom, kad i gdje.
- I nemoj misliti da sam zaboravila tvoju Unu, rekla je, sjedajući u kola. Znam da sam joj dužna dolazak u Donju Zelinu.
I što sad reći, osim – dama u svakoj zgodi ostaje dama!
Kad smo bili mlađi znali smo često dolaziti u Šestine. Zato što su prekrasne i zato što su mlade Šestinčanke naprosto zračile izgledom, ljubaznošću i šarmom. Znalo nam se zalomiti da smo tamo odlazili na vatrogasne zabave. Netko pamti Šestinčanke kao pralje, neko ih doživljava ispod sjajnih kišobrana, a netko, kao ja, pamti ih po vatrenim poljupcima i mirisnim tijelima.
Poslije, kad nas je prošla mladenačka euforija, odlazili smo u Šestine zbog Ante Starčevića. Bio nam je ljubimac kao književnik i političar, pa smo odlazili na njegov grob. Znalo se događati da smo kod spomenika glasno citirali neke njegove rečenice. Ovdje sam posljednji put bio s Nikolom Pulićem, Branimirom Bošnjakom, Alojzom Majetićem, Josipom Severom, Vladimir F. Reinhoferom i Pajom Kanižajem. Pulić nam je, kao najstariji, ispričao nekoliko anegdota iz šivota Starog, kako su zvali Starčevića.
I, evo me, baš na Veliku Gospu, kod spomenika Ocu domovine. Iz obližnjeg vrta ubrao sam crvenu ružu i stavio je na podnožje spomenika.
Na putu prema Medvedgradu, ili Medwedu, ili Medvedauru, ili Medveu, svratio sam, naravno, u Šestinski lagvić. Lagvić dolazi od lagve, a lagve nije ništa drugo do – bačvica. Dakle: Šestinska bačvica.
A i tu smo znali dolaziti nedjeljom na podnevno piće. Sjeli bismo na terasu, naručili kavu (rijetko) i pivo ili votku (češće), razgovarali o svemu i svačemu i uživali u pogledu na Zagreb. Koji nam je ležao, činilo se, točno ispod nogu, barem za vedrih dana.
Dan je bio kišovit, ali se Zagreb doista lijepo vidio. Sjeo sam, kao nekad/ kao nekad, popio kavu i mineralnu, odmarao oči uživajući u izvrsnim vidicima, a onda krenuo put Medweda.
Ne znam čemu sve polimike oko toga je li Medvedgrad pogodno mjesto za spomenično područje.
U enciklopedijama piše da je grad izgrađen sredinom 13. stoljeća kao utvrda koja će štititi naselja na Kaptolu i okolnih biskupskih posjeda. Poslije je grad mijenjao vlasnike, od prvotnoga biskupa Filipa, grad je došao u vlasništvo Bele IV., a zatim su tu uživali Babonići, ban Mikac Mihaljević, obitelj Alben, grofovi Celjski, vojvoda Jan Vitovec, Ivaniš Korvin, Juraj Braniborski, Ivan Karlovič, Zrinski, Erdoedi i drugi. Medvedgrad stradava u potresu 1590., a već pedesetak godina kasnije biva razrušen. Posljednji ostaci branič-kule srušili su se 1957. godine. Tu kulu još pamtim. Mislim da smo se, kao pučkoškolci, jednom slikali ispod nje, ali fotografiju nisam mogao pronaći.
Međutim, sve enciklopedijske natuknice uglavnom je oborila meni osobito draga povjesničarka Nada Klaić, pa vas upućujem na njenu knjigu, koju sam radosno iščitao barem desetak puta, Medvedgrad i njegovi gospodari. Nadu sam poznavao i mnogo sam toga od nje i naučio, pa ću ovdje koristiti ono što je i ona koristila u svojoj knjizi, a to je dio iz Kukuljivećeva opisa Medvedgrada::
Iz šumske tmine zelenieh gorah, koje glavni grad Hrvatske od silnieh vjetrovah brane, podiže se biela razvalina, kao ogromna stiena, te gleda dolje prema iztoku, kao duh prošastnieh vremenah u tamnu budućnost.
Kad već govorim o Medvedgradu, onda svakako valja spomenuti i Crnu kraljicu. Zloglasnu, izmišljenu kraljicu. Jer se ni danas ne zna tko bi bila ta dama. Riječ je o narodnoj priči kojoj se izvor ne zna. Pa se samo nagađalo da je Crna kraljica bila Marija, žena Bele IV., ili Marija, prva žena Žigmundova, ili pak Barbara Celjska, druga Žigmundova žena.
Naravno, Crna kraljica samo je proizvod narodne mašte itd.
Držim da je dobro što je Medvedgrad obnovljen, pa makar i površno. Sad bi riječ trebala imati struka koja bi dovršila posao i potpuno obnovila Medvedgrad, koliko je to moguće. Zato držim da su polemike nepotrebne, jer bi obnovljeni burg doista mogao biti spomeničko područje. S kojega se zaista najbolje vidi sva ljepota Zagreba i okolice. Sve tamo do iza Zaprešića i još dalje.
Do Črnomerca sam došao cestom različitih imena. A posljednje je ime Sveti duh. Uglavnom je to vrlo ugodna šetnja. Snimio sam mnoštvo fotografija, a posebno bih ovdje spomenuo Kajfešov brijeg. Brijeg je već u blizini Ilice. Tamo sam i snimio naselje koje mi liči na stepenice. Pa kad biste tamošnjeg stanovnika upitali gdje stanuje, vjerojatno bi vam odgovorio: Na Kajfešovom stepeništu. Peta stepenica, lijevo.
|
- 18:09 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
ZVIŽDUK S MILČECA
Dan počinje posjetom majki u bolnici. Danas iznimno nije bilo tako. Najprije sam svratio prijatelju Mladenu Hrkaču, gvardijanu franjevačkog samostana u Dubravi, da mu čestitam blagdan Velike Gospe. Fra Mladen je imao puno posla, pa smo se samo pozdravili i brzo se razišli, svaki svojim poslom.
Poslije bolnice uputio sam se prema Podsljemenskom Zagrebu, tamo pokraj Policijske akademije u Dubravi.
I, gotovo na prvom koraku imao sam što vidjeti. Dvije ljupke dame na jutarnjem jahanju. Gospođa Iskra, dama u najboljim godinama, dakle nešto mlađa od mene, kaska u krugu na omanjem zelenku. Dama je prilično blagoglagoljiva, pa se upušta u pravi pravcati verbalni dvoboj sa mnom. Kao vrsna kaubojka brzo je potezala rečenice, ali moje su riječi, premda sam ih upotrijebio znatno manje od ljupke dame, bile učinkovitije, pa se gospođa Iskra ipak prepustila mome Sonyju Ericssonu. I tako je nastala ova povijesna fotografija. Inače, gospođa se složila sa mnom da je vrijeme radosnog prepuštanja snažnim muškim željama prošlo.
- Sad, kad me to ne mori, imam puno više vremena, rekla je. Kupit ću si stado konja, ugradit ih u kombi i krenuti na putovanje. Uvijek sam voljela putovati, pa ću se prepustiti toj ljubavi.
Malo dalje od Iskre, na rasnoj kobili jahala je mlađa ljupka dama, Leonara. Mislio sam da je to ime s tipfelerom, pa joj rekoh za damu Edgara Poea, u pjesmi Gavran.
- O, ne, rekoše gotovo uglas Leonara i prijatelj gazde Škole jahanja, u Gavranu je Leonora, a meni (njoj) je tata dao ime Leonara. Čudno ime, ali ja ga volim, kao što volim i jahanje.
Uskoro nam se pridružio i gazda Branko. Po njegovu hodu vidim da je preživio moždani udar. Branko teško hoda, a ni desna ruka mu baš nije jako pokretna. Gazda Branko priča mi da je jedva preživio prije godinu i šest mjeseci. Ja mu tada ispričam priču o knjizi pokojnoga prijatelja, književnika Rasima Filipovića - Doviđenja smrti. Rasim je imao tako težak moždani udar da je u jednom trenutku čak i umro. Liječnici su ga izvukli, ali ostao je totalno uzet. I dijagnoza je bila da će takav ostati cijeli život. Međutim, Rasim se nije dao. Upornim vježbanjem pobijedio je bolest. Viđali smo ga poslije godinama kako trči savskim nasipom, kako razbija led na Bundeku i kupa se, kako vježba kao pravi športaš. Ja sam bio u prilično dobrim odnosima sa starim piscem, pa sam mu se često znao pridružiti u njegovim šetnjama. I kroz razgovor saznao mnogo toga što nisam našao u njegovim knjigama ili kazališnim djelima. Znao je reći da će umrijeti, zdrav, od strarosti. Tako je i bilo. Umro je trideset godina nakon što je prvi puta umro.
Gazda Branko pažljivo je saslušao tu priču. I, koliko sam vidio, nije daleko dan kad će Branko uzjahati jednog od svojih konja. Mornari kažu da se mora ploviti, ja velim da se mora hodati, a Branko ima svoju maksimu. Kaže:
- Svaka čast mornarima i vama, ali - jahati se mora!
Zapravo, sve ove priče ulaze u temu današnjega naslova. Jer sam, hodajući Bukovačkom cestom pažljivo zavirivao u dvorišta, e ne bi li ugledao prijatelja Milčeca.
Zvonka Milčeca, kolegu novinara i književnika koji je, u brojnim knjigama, ispisao najljepše stranice o Zagrebu. Milčec je odnedavno i naš kolega, jer je uz pomoć Darijevu otvorio bukovac.blog.hr. Doduše, osim pozdrava još ništa nije napisao, ali mi je obećao da će uskoro objaviti nekoliko priča iz svoje nove knjige – Seniori.
A zašto sam zavirivao u dvorišta? Zato što odavno nisam bio kod Milčeca na Bukovcu, a čuo sam da je na mjestu stare kuće izgradio novu.
I sva sreća da sam zavirivao, jer sam ga i vidio. Najprije mi se učinilo da vidim Zlatka Crnkovića, prevoditelja i svojedobno sjajnog urednika u Znanju. S leđa su slični, s dugom sijedom kosom, koja im raste iza vrlo dugog i vrlo širokog čela.
Milčec je s metlom u ruci meo dvorište ispred kuće. Htio sam ga iznenaditi, ali su me otkrili njegovi psi. Ipak, fotografirao sam ga s metlom u ruci, a njegova žena rekla je da se uvijek netko nađe da ga slika s metlom u ruci. Tako je bilo i prije desetak godina, pa izgleda da on non stop čisti dvorište metlom, a to nije točno.
- Ovo mu je drugi put, a ti si baš sada naišao, rekla mi je Verica u kuhinji dok je završavala nedjeljni ručak.
Zvonko mi je pokazao kuću. I, mogu vam reći da je kuća prva liga. Prava američka, s mnoštvo lijepih i svrsishodnim prostorijama. Ne znam gdje je ljepše. U kuhinji koja odiše čistoćom, Milčecovoj radnoj sobi, dnevnom boravku, drugom dnevnom boravku u kojem je televizor i ogroman prozor-vrata prema vrlo urednom dvorištu.
Milčec kaže da najviše voli boraviti u svojoj radnoj sobi ili u fotelji ispred televizora.
- Uđem ovdje, kaže, ugasim televizor, i uživam u slikama svojih brojnih prijatelja slikara. To je moj svakodnevni TV program.
A na zidovima njegove kuće mogu su vidjeti umjetnine brojnih majstora palete. Među njima je i velika slika našeg zajedničkog prijatelja – Bestjelesnog De Bellyja, oliti Alojzija Majetića!
Milčec mi je poklonio knjigu Fakat Zagreb, a ja sam u znak zahvalnosti napravio zanimljivu fotografiju, koju ćete moći vidjeti kad Dario uštima Blog.
Sjeli smo za stol u dvorištu i, naravno, odmah nazvali Majetića, što je sušačkog bestjelesnog morskog vuka obradovalo. Gotovo se kroz telefonske bezžične žice provukao do nas. Srećom, prekinuli smo telefonsko druženje, pa nam je prijatelj ostao negdje na pola puta između Siska i Zagreba. Možda baš u rodnim Delnicama.
Milčec je pun zanimljivih podataka o Zagrebu, a pravim biserčićima o Bukovcu. Njegov stanarski put kreće se iz Jazbina, Bukovca, zatim se preselio na Kvatrić, onda u Masarykovu, u Prolaz Balkan-kina, da bi se vratio mirisima djetinjstva, na voljeni Bukovec. Ili kako sam taj dio Zagreba nazvao – Milčekovo.
Ne bih ovdje pisao o onome što mi je sočno ispričao, ali ne mogu ne spomenuti odnos Bukovca i obližnjih Remeta. Naime, danas je u Remetama veliko prošćenje, pa mi je ispričao da se Bukovec i Remete nikad nisu podnosili. Remete je starije od Bukovca, ali Bukovčani su oni koji su davali duhovnu vrijednostr svojim susjedima. Čak je i današnji župnik u glasovitoj remetskoj crkvi – Milčecov susjed, Bukovčan.
Milčecovi su me zadržali na ručku. Verica je skuhala sjajnu juhicu i tjesteninu s morskim plodovima. Sve je vrlo ukusno, ali mene je posebno oduševila zelena salata s friškim krastavcima. Zato gospođi poklanjam mirisnu žutu ružu, pa molim Darija da uz ovaj dio teksta stavi fotografiju ruže.
Na rastanku Milčec mi je rekao da redovito prati putove blogomilske.
- Katkada te čitam i kao lijek. Naime, kad me uhvati depresija ne pijem lijekove, nego putujem zajedno s tobom. A, zapravo, ja bih trebao hodati, a ti čitati moje putopise. Ovaj tvoj šćap već je ušao u zagrebačku legendu, budući da sam pisao o Blogu, De Bellom, tebi i tvome šćapu u mojoj redovnoj Jutarnjoj kolumni. Taj se tekst nalazi i u mojoj novoj knjizi, Seniori, koja je već u tiskari.
Obećao sam Zvonku da ću kao KemoTerapija napisati kritiku te knjige. I već se vidim kako je hvalim, tražeći riječi i rečenice koje će biti dostojne Milčecvove knjige.
Milčec me baš raznježio. Krenuo sam dalje stazama njegova djetinjstva, kroz Bukovec, Remete, Kameniti stol i sve dolje do Gračanske ceste, gdje sam završio na tramvajskoj stanici. Više se nije moglo.
|
- 08:11 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
SVATOVI I DRUŽENJE S KLINCIMA
Zapravo svaki centimetar ove Lijepe naše odiše karakterističnom posebnošću.
Eto, dosad nisam snimio dvije iste kuće. Naravno, to se ne odnosi na stambene novogradnje, koje su kao preslikane, toliko liče jedna na drugu. Razlikuju se samo po boji cvijeća na balkonu ili prozoru. Naravno, i po boji rublja koje se suši.
Od Golubičeka sam se zaputio prema dvorcu Brezovica. Posljednjih se mjeseci pisalo mnogo o Dječjem domu u Brezovici kojim je, u ime Crkve, upravljala nezasitna Jelena Brajša. O tome sada vodi računa Državno pravosuđe, a ja sam htio pogledati samo kako dvorac Brezovica sad izgleda. Kao klinci znali smo tamo otići biciklima. Sad je u dvorcu restoran u kojem sam htio popiti kavu. Međutim, restoran ne radi, pa sam kavu popio u obližnjem kafiću.
Kad hodate sve primjećujete. Svaku sitnicu. A kako onda ne bi primijetili svatove. U jednome dvorištu, okupilo se veselo društvo. Tu je i glazba. Ljudi svečano odjeveni. Neki sjede za stolovima, a neki su se okupili oko glazbe. Pjevalo se i sviralo, pričale anegdote, zezalo ženika. Naime, ovo su bili muški svatovi. Skupila se obitelj i prijatelji mladoženje u dvorištu, popili koju čašicu više ili manje, prizalogajili ukusne delicije, popričali o svemu i svačemu, a najviše o tome kako će mladi živjeti sretni.
Mladoženja je svakoga svoga gosta posebno pozdravio. Gdjegdje bi sjeo i za stol, popio gutljajčić pića, otrpio šalu na svoj račun i opet se dao u promet.
Otac mladoženjin kaže mi da će uskoro krenuti po nevjestu u Novi Zagreb. Pozvao me da dođem u Novi Zagreb, jer, osim hladne vode, nisam zaista mogao ništa prihvatiti od ponuđenoga ića i pića.
Možda je mojoj neutaživoj neskromnosti godilo to što me jedan od gostiju prepoznao, pa sam imao priliku reći riječ koju i o pješačenju.
A kad sam već kod sujete, moram reći da mi se nos uzdigao do neba, kad su me dva mladića u Svetoj Klari prepoznala. Malo smo popričali, dok su oni prali automobil. Objasnili su moji kojim putem najbrže mogu doći do Ulice svetog Mateja u Novom Zagrebu.
Tako se moje hodanje odužilo. Krajnji mi je cilj bio stan u Novom Zagrebu u kojem živi moja kćerka i njen dragi. Nataša, osim što gradi ceste po Hrvatskoj, znade i odlično kuhati. To je dar koji je naslijedila od Bake Đine i svoje majke, a nešto tu ima i mojega kuharskoga umijeća.
Kad su mi sinovi bili klinci znali bi od nje naručivati torte različita izgleda. I ona im je svaku želju ispunila. A zaista je bilo svakakvih želja. Htjeli su tortu u obliku rakete, ili kuće s okućnocom (ali da budu i male kravice, što bi rekao Amba), automobil i što ja znam što sve.
I Nataša bi uredno svaku želju ispunila, što je sve moje klince i malu klincezu Unu oduševljavalo. Zato se klinci, sad već odrasli muškarci, Ivan-Goran i Amir, nisu uopće dvoumili kad ih je Kikica pozvala na palačinke. Štoviše, došli su sa svojim lijepim i pametnim djevojkama.
A ja sam još hodao. Čekali su me i čekali, a kad sam im javio da ću malo kasniti, jer sam odvalio dobar komad puta pa hodam sporije jer sam malo umoran, lijepo su u miru večerali. Ja sam stigao tek oko osam, kad je društvo sjedilo opušteno za stolom, bavilo se kolačima i hladnom lubenicom.
Što da vam pričam. Vidjevši ih ovako za stolom bio sam... no... vrlo sretan i sentimentalan. Još samo da je i Una mogla doći, bio bi fantastičan doživljaj. Ionako je bio. Tim više što su se svi, ama baš svi, šalili na moj račun. Prštali su vicevi, dosjetke i druge smicalice. Bili su svi jako duhoviti.
A ja sam uživao. Tko se šali, taj se i voli!
|
- 08:06 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
GOLUBIČEKI-SEKULE REMETINEČKI
Lijepo skrenete starim Savskim mostom, prođete pokraj graničnog spomenika negdašnjih Napoleonskih provincija i već ste u Remetincu. Usput fotografiram staru i derutnu bivšu tvornicu, Megu, još jednu tragičnu žrtvu naše pretvorbe.
Kad, tamo u Remetincu, u Brezovačkoj cesti 14 stoji - velika trgovina. Trgovina kao trgovina, ne zanima me, ali... piše da je gazda Mijo Golubiček. Vidim u dvorištu jednog gospodina u najboljim godinama i pitam ga je li on Mijo.
Naravno da jest. I, tako, riječ po riječ i ustanovismo da sam ja išao u školu s njegovim bratićem Stjepanom. Zapravo, ako ćemo pravo za zdravo, ja sam se i zaustavio zbog prezimena, jer Pepija je teško zaboraviti, osobito ako ste zajedno s njim išli u IX. Gimnaziju, kao što sam ja imao sreću.
Vidim da je trgovina velika i bogata raznim asortimanom. Naravno, to je trgovina prehrambrenim artiklima i artiklima boje i lakova, ali nađe se svega, od igle do aviona, kako se uobičajilo reći. Kažem gazdi da mu sigurno dobro ide, ali Mijo odmahuje rukom. Žali se da nije kao što je nekad bilo u trgovačkim životima, budući da ove male trgovce grickaju, na živo, one velike trgovačke grdosije s bofl robom.
U razgovoru doznah da trgovci nisu samo trgovci, oni su i ljudi koji drže do kulture, odnosno etno-kulturne baštine.
Tako moj Mijo troši novac na – Muzej.
Kad je svojedobno razmišljao kamo sa starim stvarima, recimo sanjkama na kojima je proveo cijelo svoje zimsko djetinjstvo, onda mu je palo na pamet da sve starine zadrži i pokuša napraviti Muzej etno-kulturna baštine.
A od ideje do ostvarenja nije dalek put, osobito ako ste vrijedni kakav je bratić moga školskoga prijatelja. Skupio je ono što je doma sačuvano, od postelja, tkalaškog stana, đkrinja, stolova, stolica, starih zidnih ura, alatki, kola i ostaloga iz devetnaestoga stoljeća, to je obnovio i – eto Muzeja. Poslije se pokazalo da nema prostora za toliki broj izložaka, pa je naš Mijo otišao u Turopolje i kupio staru drvenu kuću s četiri prostorije. I sve su mu četiri prostorije pune. Već razmišlja kako bi sve proširio, jer stalno nabavlja nove stare stvari.
Staru turopoljsku kuću smjestio je u dvorištu Čavoglavske 13, u Svetoj Klari, Glogovec. Nedaleko je pekara njegova sina Gorana, Fran-pek.
Inače, cijela obitelj Golubiček je vrlo vrijedna. Svi rade. Sin i snaha u svojoj pekari. Druga žena u trgovini, a kćerka Sanja udana je i živi u Zagrebu.
Nakon što smo obišli Muzej i pekaru (sina nismo našli, na godišnjem je odmoru), Mijo i ja se uputismo do kuće moga školskoga prijatelja Pepija Golubičeka. Bio je to srdačan susret. Za Pepija me vežu davne uspomene, one najljepše. Eto, poslije četrdeset godina upoznao sam mu i ženu Anu. Dosad ju je čuvao od mene. Sjeli smo malo u kuću, prisjetili se školskih dana i, vrijeme je da krenem dalje prema Brezovici i Lučkom.
Još samo fotografija dva bratića i – bok momci. Mijo me je pratio još stotinjak metara, a onda se oprostismo. Naravno, s vicom. Mijo me upitao znam li razliku između države i žene. Jasno da nisam znao.
- E, stari moj, rekao je Mijo, državu trebaš čuvati od neprijatelja, a ženu od prijatelja!
Do nekog novog susreta na Blogu.
|
- 13:31 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
KB DUBRAVA
Ovih nekoliko dana bio sam prilično zauzet majkom. Njeno se zdravstveno stanje pogoršalo.
Naime, osim starosti, na nju su se nalijepile mnoge vrlo teške bolesti.
Ona je nepokretna i ja joj više nisam mogao pomoći.
Da je samo nepokretna, ne bi bilo problema, ali posljednjih dana trpi jake bolove, a tu sam sasvim nemoćan.
Da nju boli, a ja jaučem - nije išlo.
Nažalost, njenu bol ne mogu podijeliti tako da veći dio pripadne meni (kad sam sebičan), a manji njoj.
Sestra, njezin muž liječnik i ja složili smo se da joj još jedino mogu pomoći u bolnici.
I, od danas je moja majka u KB Dubrava.
Nadam se da ćete me razumjeti, jer još ne mogu nastaviti s redovnim hodanjem, pa ću ove dane iskoristiti da izvanredno odhodam Zagrebačku županiju i Grad Zagreb.
|
- 15:30 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
OD VELIKE MLAKE DO SVETE KLARE
Oko Zagreba je more jezera, nastalih vađenjem šljunka. Od Čiča, preko Lomnice, tamo do Zaprešića. Jarun nisam spomenuo, jer je voda Jaruna nešto drukčija od one vode u jezeru Čiče ili tamo u Donjoj Lomnici. Tamo je voda blago zelena, neki tankoćutniji od mene rekli bi- mehko zelena. Naravno, i čista. Toliko čista da se moj šćap strmopizdio pravo u plićak, čim je ugledao veliku mehko-zelenu površinu kod Lomnice. U plićak zato što ne zna plivati. Tako sam ga uspio spasiti, jer ne znam što bi se dogodilo da je upao u zelenu dubinu.
U Lomnici vrtovi prepuni voća, pa sam se osvježio kruškama, jabukama i plavojkama od šljiva.
Ono što je zanimljivo, odavde do Siska, su prekrasne drvene kuće. Raznih oblika. Na fotografijama možete zapaziti maštovitost majstora koji su gradili te drvene kuće. Ima onih jednostavnih, ali ima katnica, pa i onih koje izgledaju kao dvorci.
Kanal Sava – Odra – Sava nema vode. Ali ima mnoštvo vrba, topola, različitog grmlja i vrlo sočne trave. Kad vidite to gastronomsko bogatstvo i raznolikost, pravi raj za krave, ovce, koze i konje, bude vam žao kad na svome putu sretnete samo jednog čiču koju na štrangi vodi kravu. Bolje je reći da krava vodi njega. Jer krava je mlada, zdrava i jaka, a čiča jedva da stoji na nogama. I kako god krava mahne glavom, moj se čiča zaglavinja i jedva ostane na nogama. Ali, hvali se da doma ima još četiri krave. Pitam ga zašto i njih nije izveo, a on se vragoljasto nasmije i kaže da ni s ovom ne može izaći na kraj.
- Pa zar vi ne vidite, mladi čovječe, što mi ova krava radi. Krene gore, ja za njom. I kad se ona smiri, smirim se i ja, ali ne za dugo. Ona dolje, povuče i mene, Lijevo, desno, kak da je pijana i ne zna kam bi. Valjda joj se svugdje trava čini bolja od one koja je pred njom. Još bu mi krepala od gladi, kak Buridanov magarac.
S druge strane kanala, nedaleko od fantastičnog dvorca Lukavec, stoji naselje napravljeno od svih vrsta građevinskog materijala. Skrenuh prema tom arhitektoničkom čudu. Naravno, to je grad Roma, hoću reći ovdje žive Romi.
Ispred improviziranih kuća od lima, kartonskih kutija, starih cigli, polupanih crijepova, betonskih ploča, drva i svakakvih čuda, parkirano je desetak automobila, mahom neregistriranih olupina. Između njih, jedan pravi registrirani mercedes. Vidio sam svega dvoje djece.
Ali kad sam došao do sredine naselja, odjednom su na mene zalajali brojni đukci, svih pasmina. Tamo je i jedan mali invalid-kuštravac na tri noge. Negdje je izgubio lijevu stražnju nogicu. On najžešće laje. Poslije pasa, iz naselja su odjednom nahrupila brojna djeca. A za njima dvije žene i jedan mladi čovjek. U to je stigao i neki kombi i bilo je veselo.
Psi laju, djeca hoće da im poklonim jedan mobitel i svakom po deset kuna. Kažem im: Eno vam Jadranke Kosor, onda će vam pokloniti i mobitele i kompjutore! Žene me ljubazno tješe da mi psi neće ništa, to su ciganski psi, oni ne grizu, oni samo laju, a onaj mladi čovjek stoji kraj kombija i nešto tumači ljudima u njemu.
Dvorac Lukavec je zatvoren. Šteta.
U Lukavcu sam susreo novog šerifa. Jaše na lijepoj kobili. Naravno, nije sam. S njim je njegov pomoćnik na biciklu. Zajedno su strah i trepet Lukavca. Svi stranci moraju ostaviti njima oružje i ostale opasne stvari. Momci su zaključili da moja tehnika nije opasna. A kad sam ih fotografirao, odjurili su kući. Šerif je rekao da će sliku odmah otprintati i staviti je u na svim prilazima naselju.
- A što će pisati, pitam.
- Pisat će: ostavite svu lukavost vi koji ulazite u Lukavec!
Malo dalje, tri nešto starija dječaka zabavljaju se jednim mladim golubom. Mladog golupčića drži u ruci njegov gazda Boris Pavišić. Kažem mu da je bolje golub u ruci, nego vrabac na grani, na što se nasmijao i rekao da će tu novu poslovicu upamtiti. Boris uzgaja golubove i zečeve. Odveo me u dvorište svoje kuće i otvorio golubinjak. Za čas se krov ispunio golubovima svih vrsta. Boris se slikao sa svojim ljubimcem. Poslije je otišao u šupu i donio zeca, gotovo većeg od sebe.
Njegov prijatelj Damir Fiolić više drži do motora. Kaže da uzgaja motor-kotače, gume, felge, žbice siceve itd.
Najmlađi, Filip Lešćan, kaže da više voli djevojke.
- Pa kako prolaziš s njima, pitam.
- Zasad nikako, ali kad porastem, e... vidjet ćemo tko je gazda u Lukavcu i šire, nasmijao se.
Oko Zagreba, već sam prije napisao, izgrađeno je bezbroj staklenika. Evo još jednoga. U njemu radi cijela obitelj. Zasad ovdje cvate i raste beskrajna bjelina i najlon, ali već su posijali krastavce. Pozvali su da dođem na berbu za mjesec dana.
- Vidjet ćete krastavce kakve niste vidjeli, rekao je glava obitelji.
Baš me zanima kakve to krastavce još nisam vidio.
Tu me već uhvatio umor. Težak neki dan, pun vlage i sunca. Zato sam skrenuo s puta i uputio se prema Hrašću, Maloj Mlaki, Čehu i Svetoj Klari.
A doma opet problemi s dragom bolesnicom. Zato danas, a vjerojatno ni sutra neću moći nikamo.
|
- 18:24 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA ETIKETIRANJA
Kad je riječ o Zvonku Trusiću, onda moram reći da s njim nikad nije nezanimljivo.
- Znaš, kaže mi, negdje 1991. godine, kad nam baš nekako nije išlo, kad me stisnuo jedan od onih beznadnih dana, svratio sam ondašnjem ministru Vekiću. Požalio sam mu se na ondašnje stanje na fronti, kad nam baš ništa nije polazilo od ruke i pitao ga kako će sve ovo završiti, on mi je tada rekao: Gospodine zapovjedniče, sve će ovo, u nekoj optimističkoj budućnosti dobro završiti. Ali, na nekoj od budućih svečanosti, kad se budu slavile ove naše veličanstvene pobjede, tamo u smaragdnim dvoranama pod svjetlima kristalnih lustera, neće biti ni mene ni tebe, moj zapovjedniče. Upravo ovih dana, kad su se mediji počeli utrkivati tko će bolje i više pisati o Oluji, sjetio sam se tih proročanskih riječi bivšeg ministra.
Kad priča o 1991. godini, miran je i tih. Ne razbacuje se velikim riječima:
- Naravno da sam se, kao Hrvat, odmah uključio u obranu domovine one herojske 1991. godine. Ne držim to posebno značajnim, budući da sam bio samo jedan od bezbrojnih Hrvata koji nisu dopustili da im bez obrane drpe domovinu. Možda su moje organizatorske sposobnosti bile nešto izraženije, pa sam, upravo zahvaljujući tim sposobnostima, uživao stanovit ugled među braniteljima-dragovoljcima. Međutim, to je prošlo svršeno vrijeme. Branili smo i obranili tu dragu kiflicu od domovine i držao sam da je to sve što se od nas dragovoljaca tražilo. Valjalo je još samo prionuti na posao i od te obranjene države stvoriti zemlju blagostanja.
A o tome kako je obranjena Hrvatska priča bez patetike, prisjećajući se tih dana pomoću anegdota.
- Ma bilo je smiješno kako smo se snalazili. O tome bi se moglo snimiti televizijske serije, drame i komedije. Naravno i bezbroj dobrih filmova. O tome bi se moglo napisati mnogo knjiga. Ali, niti snimamo TV serije, niti filmove, a niti pišemo knjige. Odnosno, sve to radimo, ali na poseban hrvatski način: sami sebe pljujemo. A mi smo se zaista svakako snalazili. Nismo imali protutenkovskih mina, pa smo farbali ranjgle i lonce onom sivomaslinostom bojom i postavljali ih pred tenkove. Naravno, tenkisti nisu znali da je to bezopasno posuđe, pa smo ih i na takav način zaustavljali. Ili, kad su u Zagrebu nestale sve one dječje MG kapisle. Mi smo ih sve kupili, jer su nam služile kao upaljači, detonatorii, za bombe ručne izrade. Koje smo, nota bene, radili po privatnim stanovima, pa i u mojoj kući.
Trusića su zatvarali u Jugoslaviji, još tamo od 1971. godine. Bio je dežurni krivac. To je postao i u Hrvatskoj.
- I u Hrvatskoj bijah zatvaran i preslušavan. Optuživahu me za navodne zločine. Koristeći moć novog jednoumlja nastojali su me kompromitirati u očima hrvatske javnosti. Nije im uspjelo i ja danas uživam slobodu, koju mi na sve moguće načine žele ponovo osporiti lažnim optužbama. Ja sam optužen kao najgori zločinac. Na sudu je dokazano da to nije točno i oslobođen sam pravovaljano. Ali, kad se god tko sjeti, ponovo izvuče Trusića iz ladice i ponovo ga etiketira. Brate mili, ja sam ti dežurni krivac i to je to.
Kad govori o Pakračkoj Poljani, za koju je optužen i oslobođen, kaže smijući se:
- Ja sam tamo bio zapovijednik. S one strane, srpske, zapovjednik je bio Veljko Đakula. On je iz takozvane Krajine protjerivao sve nesrbe, on je predvodio borbu protiv Hrvatske. Protiv njega smo se borili sve do Bljeska, 1995., kad smo ga konačno pobijedili. Ako me pitaš što bih sad htio, reći ću: htio bih da imam sve one privilegije koje u ovoj državi ima Veljko Đakula. Ništa više i ništa manje. Zapravo, htio bih da svi dragovoljci budu vrednovani onako kako su pobjednici u bilo kojoj zemlji na svijetu vrednovani.
Kažem mu da je stvoreno mišljenje o velikim privilegijama branitelja.
- Kojih, branitelja? Ja tvrdim i dokazujem da smo diskreditirani. Mnogi od nas nemaju gotovo nikakvih prava. Svoja su prava ostvarili samo invalidi. Mi drugi smo diskreditirani. Rat je ružna pojava. Kao poplava, na primjer. Za poplava, to znate bolje od mene, voda se razlije posvuda, a na mutnu površinu nekad bistre vode ispliva svako smeće. To sam znao. Kao što sam znao da se, poslije poplave, voda povuče u svoje korito, postane bistra kakva bijaše bila, a smeće ostaje izvan te bistrine, rasuto po bespućima povijesnih zbilja. Što se mene tiče, vratio sam se u hrvatsko korito s bistrom vodom. I nastavio živjeti kao i do tada. Nisu me odlikovali, a i zašto bi? Ta ja sam samo obavljao svoju domovinsku dužnost!
Među braniteljima uživa nedvojben ugled.
- Ugled među braniteljima sačuvao sam svojim poštenim životom. Ni za rata, ni poslije njega, nisam se isticao među pretvorbenim domovinskim junacima. Onima podobnima što privatizacijom uništiše sve ono što ne srušiše razorne jugočetničke granate. Budući da nisam pripadao partiji novog jednoumlja, pokušavalo me se na sve načine diskreditirati. I u Hrvatskoj, kao i u Jugoslaviji, pretvoriše me u dežurnoga krivca. U mome slobodnome hrvatskom domu i danas držim spremnu četkicu za zube i staru dekicu. I to samo zato što i danas, kano prije, kažem popu - pop, a bobu - bob! Po tome se ne razlikujem od mnogih svojih suboraca.
A kad govori o svojim suborcima kaže da ga ponovo pozivaju da ih reorganizira.
- Ne znam imam li još snage za to. Ali, premda sam bolestan, pokušat ću. Najprije ćemo očistiti ispred svoga praga. A onda tražiti ono što nam pripada. Neki sam dan bio na liječničkom pregledu. Imam normalno socijalno osiguranje, pa sam morao platiti participaciju 280 kuna. Neki ne plaćaju participaciju, jer su si prisvojili zasluge koje im ne pripadaju. Ja sam zato da svi plaćamo participaciju. Ili da je svi ne plaćamo. Držim da nas se diskreditira na sve moguće načine.
Sveti li se Trusić kome?
- Ma, hajde, molim te! Kad sam prvi puta zavoren i oslobođen, a da nisam bio ni suđen, naučio sam da osveta nije primjerena civiliziranom čovjeku. Bilo je, u onih prvih zatvorskih jedanaest mjeseci, svega onoga što su tako zorno opisali Solženjicin, Danilo Kiš i mnogi drugi vrsnici pera. Maltretiralo me, brate, da se i dan danas čudim kako sam ostao živ. Maltretiralo me samo zato što sam nešto drukčije mislio, još me je kao dijete, označilo, te sam tako označen - s naljepnicom: bdjeti nad potomkom i po potrebi čuvati na hladnom i mračnom mjestu. Zato sve svoje bitke nastojim riješiti u pravnim državnim institucijama.
Sve one koji su ga označavali kao zločinca, rekao bih nepodnošljivim lakoćom etiketiranja, tužio je. I strpljivo čeka, evo, već priličan broj godina pravovaljane presude.
- Spreman sam na svaku vrst dijaloga. Naravno, poštujući činjenice i ne omalovažavajući nikoga. Znam da sam u pravu i zato sam strpljiv. Prije ili poslije Sud će svoje odraditi.
Poslije jednosatne šetnje Velikom Mlakom, Trusić je sjeo u auto i mahnuo mi na pozdrav.
|
- 06:26 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
OD VELIKE GORICE DO PLESA
Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti proveo sam laganom šetnjom Velikom Goricom, sve tamo do zračne luke u Plesu, gdje sam se zadržao dva sata loveći Sonyjem Ericssonom zrakoplove po oblačnom nebu.
Ne znam kako vi, ali meni na živce idu vlasnici automobila koji svoje limene ljubimce parkiraju, mislim, čak i ispred spavaće sobe. Ovaj mladić, barem duplo mlađi od mene, parkirao je svoj auto nasred ceste. Zato sam to i fotografirao. Naime, držim da ovakvim budalama treba uzeti vozačku dozvolu zauvijek. Tim više što je parkiralište udaljeno svega tri metra od parkiranog pametnjakovića.
Lijepa i stara drvena kuća (na fotografiji) vlasništvo je obitelji prijatelja Jure Hrvačića. I to ne od jučer, nego od 1792. godine, kad su je braća, plemeniti Hrvačići, kako piše, podigli u dijelu Velike Gorice gdje je bila vaga. Gledam tu staru drvenjaru. Zar je moguće da ovdje stoji punih 213 godine?
Koliko je tu generacija Hrvačića voljelo, rađalo se i umiralo? Deset? Dvanaest? Ili možda više?
Na odlasku, poklonio sam se kući i sjenama svih Hrvačića koji su tu živjeli i žive. Držim da je Jura pravi nasljednik svojih dalekih predaka. Nedaleko od ove kuće, valjda desetak kilometara, na južnom rubu grada Zagreba, podigao je novu Kuću. Radijsku i Televizijsku. Sudeći po tradiciji Hrvačića, čini mi se da će ta druga kuća Hrvačića stajati na tom mjestu barem idućih 213 godina.
Jura, svaka ti čast.
Nisam imao neki poseban plan šetnje. Hodao sam prelijepim velikogoričkim parkovima i trgovima. Nije me smetala ljetna kišica. Kad sam prešao glavnu ulicu i skrenuo u sporednu, iznenadio sam se vidjevši, stisnutu među novogradnjama, lijepu jednokatnicu, s urednim vrtom i voćnjakom. A tamo, naslonjen na ogradu stajao je vlasnik, Štef Klarić. Svidjele su mi se breskve, pa sam ga zamolio jednu. Nažalost, još nisu bile zrele, pa me je gospon Štef pozvao da dođem idući tjedan i da se najedem bresaka do ušiju, kako je rekao. I tako smo se upoznali. Riječ po riječ i kažem mu za staru kuću Hrvačića. I onda je slijedilo još jedno iznenađenje. Naime, Štefova mama je ujna Jurinom tati. Ako sam dobro upamtio.
Potražio sam u Velikoj Gorici prijatelje Đuru Utješanovića i Borisa Ćiru Gašparca. Đuro više ne stanuje u svojoj kući. Susjedi kažu da je odselio, ali da je tu još njegova žena. Sad sam se našao u dilemi. Je li to bivša ili još uvijek zakonita žena veseljaka Đure? Jednom kad mi se bude dalo, ispričat ću nekoliko sjajnih anegdota iz njegova života.
Ni Borisa Ćire Gašparca nije bilo doma. Valjda je s obitelji negdje na moru. On svake godine spoji ugodno s korisnim. Nađe uvijek neki mirni hotel, tamo pjeva, a žena i djeca mu ljetuju.
Ako vam se bude dalo, bacite pogled na snimljen tekst o crkvi Ranjenog Isusa Krista. To je drvena crkva, odmah do auerodroma. Zanimljiva je njena povijest, a i povijest imena Pleso, gdje grme zrakoplovi svih vrsta.
Ideju da snimim zrakoplove dok slijeću nosim u sebi već više od trideset godina. Tada smo ovim krajevima vozili bicikle. Bilo je to dobro društvo. Ostali smo samo Alojz Majetić i ja. Znali smo sjesti ispred žičane ograde zračne luke. Avioni su se spuštali i bili su tako nisko iznad naših glava da smo ih mogli gotovo rukama dotaknuti.
Sad je ograda postavljena znatno dalje. Kad sam htio priči bliže, dakle još uvijek iza ograde, ali malo sa strane glavne piste, odmah su dojurili čuvari i ljubazno me upozorili da se maknem, što sam i učinio.
Ali tamo gdje sam stajao, zrakoplovi nisu bili tako nisko, pa sam poslije dva sata vrebanja dobre fotografije, shvatio da ništa od negdašnjeg doživljaja, pa sam se maknuo.
Krenuo sam prema Velikoj Mlaki, kad me iznenadio poznati glas:
- A ja sam mislio da si u Kninu, na proslavi, rekao je glas. Svratio sam na tvoju stranicu i iznenadio se kad sam vidio fotografije s Plesa. Sretan ti Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti, prijatelju.
Bio je to glas moga ratnog druga Zvonka Trusića.
- Pa zar ni ti nisi u Kninu, odgovorio sam. Zar je moguće da negdašnji zapovjednik prvih dragovoljaca nije na središnjoj svečanosti u Kninu?
Trusić je parkirao automobil kod jedne gostionice. Onda mi se pridružio u šetnji. Naravno, prisjećali smo se prvih dana rata. Trusić me podsjetio na mnoge anegdote.
Poslije šetnje sjeli smo na kavu i razgovarali o onim davnim danima. Što smo razgovarali, napisat ću nešto kasnije. Naime, razgovor s Trusićem zaslužuje poseban tekst.
|
- 20:38 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
ANDAUTONIJA, PRAPOVIJESNI ZAGREB
Baltazar Adam Krčelić umro je u uvjerenju da se drevna Andautonia nalazila na području današnjeg Stenjevca. I to samo zato što je sredinom 18. stoljeća, prigodom gradnje župne crkve u Stenjevcu nađen kamen na kojem piše ANDAVT. Naravno kamen s natpisom ugrađen je u pročelje župne crkve i tako je naša arheologija osiromašena za jedan vrijedan kameni spomenik.
Drugi dio tog natpisa, onaj carice Herenije Etruscile, žene rimskog cara Decija (za kojeg se ne može reći da je dugo uživao u carskoj tituli, budući da se njome kitio svega dvije godine, od 249. do 251.), nađen je nešto kasnije, prigodom kopanja temelja za crkvu u Šćitarjevu.
Moj se Krčelić tako zaigrao da uopće nije uzeo u obzir ni izvještaj prijatelja Ivana Tomeca, u kojem mu daje do znanja o velikom arheološkom nalazištu u Ščitarjevu. Baš je bio tvrdoglav. I ne samo on. Bilo je tu još onih koji su tvrdili da je Andautonija u Stenjevcu, a danas svako malo dijete znade da je u Šćitarjevu o čemu danas svjedočim s cijelim nizom što dobrih, što rimskih fotografija.
Mislili vi što hoćete, ali dok se Zagreb kao naselje nije ni spominjalo, dotle je Andautonija bio respektabilan grad, s javnim kupatilama i svim ostalim javnim zgradama i kućama. Oni koji bolje poznaju to naselje, koje spominje i čak i glasoviti Ptolomej, znaju da je grad bio rimski stalni logor i municipij (grad sa samostalnom gradskom upravom), da je, kako piše Katančić - oblik grada, kako se može iz tragova razabrati, bio nepravilan šestorokut, kome veća dijagonala od sjevera prema jugu iznosi 300 rimskih koraka, dok druga manja, poprečna, iznosi trećinu pređašnje... Gradski je zid udaljen od Save 600 rimskih koraka (= 900 metara).
Sve ostalo sam snimio, pa i stručne natpise, često vrlo duhovite, koji tumače ondašnji život.
Meni je bilo gala. Hodao sam uskim ulicama kojima su hodali Andautonci, sve dok se nisu rasuli po okolnim novim mjestima, uključujući i sam današnji Agram. Zavirivao sam u prostorijeme u kojima su živjeli ondašnji uglednici. Sve sam to uredno fotografirao, pa prije nego što se uputite kakvim prijevoznim sredstvom u pravcu prema, pogledajte i sanjajte. Kao što sam ja budan sanjao, dok je kišica umivala moje veselo lice, da vidim samu Hereniju kako se kupa u raskošnom andautonskom kupatilu.
Izgledala je puno ljepše nego na onom reljefu. Puno, puno ljepše, raskošnije, toplije i ženstvenije.
S njenom obnaženom slikom u maštovitoj mi tintari, prohodao sam sva ona sela, onda dio Velike Gorice, svratio do bajkovitog jezera Čiče, vratio se pravo u trbuh Velike Gorice (tržnicu), tamo kupio lubenicu, razrezao je i dugo, vrlo dugo promatrao njeno slatko rumenilo.
Ima tu još zanimljivih slika. Recimo, na jednom sam orahu saznao, kako piše na osmrtnici, da je umro Ivo Andrić.
Ili, kad god želim neko dobro društvo rasturiti, kao što je bilo s ovim biciklistima u Kobiliću, fotografiram ih, pokažem kako Sony Ericsson radi, a onda im kažem da fotografiju mogu vidjeti na svome kompjutoru, ako ga imaju. Jer, ona je već tamo i čeka ih. Onda me pitaju za adresu, ja im napišem ovu ovdje i - druženje je gotovo. Svatko ode svojoj kući, pjevajući: Sliku svoju ljubim, šapćem Blogomobilsko ime...!
|
- 21:17 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
ŽIVOT JE ŠETNJA
Dva vrlo naporna dana. Hodam od ljubaznoga liječnika do još ljubaznije liječnice; od susretljivih medicinskih sestara do nesrusretljive liječničke komisije. Jedan glomazni i nervozni brko pokušao je na meni liječiti svoje komplekse. Naravno, ja sam stariji i popustljiviji. Nisam mu pružio zadovoljstvo da osjeti moju nježnu ruku na svome grubom obrazu, jer mislim da se šamarčinama ne može ništa liječiti, pa ni nervoza. Samo sam ga malo zekao, što je nakostriješilo one njegove oštre brčiće.
Kad sam odlazio, jedva sam se svladao da na vratima ne napišem: PAZI, OŠTAR BRČIĆ!
No, dobro. I to je prošlo. Uspio sam organizirati kakvu takvu pomoć gotovo nepokretnoj bolesnici, što će joj olakšati dane. Naravno, nije s njome lako. Jer ona nema pojma o svim ovih svakodnevnim mukama, ali zna da si ne može pomoći, pa ju to čini nervoznom. Jer, ne želi biti nemoćna. Zato odbija svaku pomoć, kao - nije meni ništa!
Naravno da mi nedostaje svakodnevno hodanje. Nadam se da ću ovdje sve riješiti za nekoliko dana i da ću se vratiti tamo kamo sam krenuo.
A krenuo sam iz Zagreba u Zagreb. Doduše malo okolo. Znam da ću stići do odredišta. Već sam prevalio priličan komad puta. Ne razmišljam o tome koliko moram još hodati, nego koliko sam prešao.
Radujem se svakom metru, kao što se netko raduje dobitku na lotu. Ili pobjedi svojih nogometnih ljubimaca. Ili dobroj knjizi. Ili uspjeloj kazališnoj predstavi. Ili bilo čemu.
Jednostavno, sam zadovoljan i to je sve!
Neki mi je dan moja suhodačica Ljerka Vitez rekla da brže hodamo nego što se vozi vlakom ili autobusom. Ili automobilom.
U pravu je. Kad sjednem u vlak čini mi se da je spor. A spor je, jer ništa ne vidim. A ne vidim ništa jer je brz. To se samo čini kontradiktornim. A nije.
Recimo, vozim se neki dan, rano ujutro, prema Ivanić Gradu. Tamo iza Dugog Sela, dok je mašinovođa šibao bičem po imaginarnoj lokomotivi, primijetio sam jednog zeca u pokošenom polju. Sjedio je pedesetak metara udaljen od jurećeg vlaka i nešto žvakao. Iz iskustva znam da tamo gdje je jedan zec, ima ih i više. Viđao sam ih po poljima, strateški raspoređenih, tako da ih nitko ne može iznenaditi. E, kad bi ih tako vidio, onda bih zastao i promatrao. Naravno, vrlo rado bi ih fotografirao, ali to mi ne uspijeva, evo već gotovo tri mjeseca. Jer kad pređem neku njihovu granicu, oni me najprije oprezno gledaju, a onda nestanu u gustišu. A nemam tehniku za snimanje iz daljine.
U vlaku sam pokušao vidjeti i ostale zečeve, jer sam znao da su tamo negdje. Ali, vlak je projurio ne primjećujući ništa.
Nedavno sam ispred Đurđevca, rano ujutro i predvečer, promatrao rode na ispaši. Bilo ih je trinaest, podijeljene u dvije skupine. U jednoj skupini osam, a u drugoj pet. Jedna od druge skupine bile su udaljene dvadesetak metara. Hodale su travom i svako malo kljucnule nešto. Bile su predaleko, ali sam ih ipak snimio. Nisam vidio što su kljucnule i halapljivo gutale. Stajao sam tako i gledao ih. Za to vrijeme, pokraj mene je projurilo valjda stotinjak automobila u oba pravca. I, nijedan nije zastao pred ljepotom tog prizora.
Kad hodam bilo kojom cestom, bilo kojim naseljem, već sam prihvatio običaj da svakoga ljubazno pozdravim. I navikao sam da mi pozdravljeni još ljubaznije odzdravi. Događalo se da sam, zamišljen, znao pokraj nekog proći bez pozdrava, ali taj netko bi me pozdravio. Činilo mi se tiho, kao da mi ne želi smetati. Tada mi je uvijek bilo neugodno.
Ovih dana, gdje god se gibljem Zagrebom, pozdravljam ljude na ulici. Uglavnom nitko ni ne čuje pozdrav. Oni koji odzdrave čine to sa smiješkom na licu. Kao da ih raduje moj pozdrav. Može bit. Mene, nema sumnje, raduje njihov.
Znate, svaki korak znači novu sliku. Novi pogled. Novu misao. Nov doživljaj. Novi susret.
Eto, zato se mojoj suhodačici čini da hodanjem brže stiže nego kad se vozi. Kad je prekjučer ugledala onu sivu čaplju, stala je i gledala. Nisam joj smetao. Neka gleda. Tko zna kad će nešto slično ponovo vidjeti.
Ja sam gledao nju, čaplju, vodu, vrbe, topole i tišinu.
Tišina se najbolje vidi i čuje. To znaju planinari. I mi – hodoljupci.
Naprosto uživam slušati sve one zanimljivosti što mi ih tišina tako glasno šapuće.
Čak su i razgovori ugodniji šetnjom. Riječi vam uhvate ritam koraka. Nigdje ne žure. Prate vas. Druže se s riječima sugovornika. I puno se bolje razumiju. Zato nije ni čudo što je Aristotel svojim učenicima volio govoriti šetajući.
Stari dobri peripatetik.
Sad vam je valjda jasno zašto jedva čekam da se vratim na cestu.
Jer Život je Šetnja.
|
- 16:50 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
IDILIČAN PUT IZMEĐU CIVILIZACIJA
Lijepo je pješačiti od Dugog Sela do Velike Gorice. Kad završim ovaj put, mislio sam dok sam hodao, odvest ću se autobusom do Ježeva, a odatle, uz lijevu obale nevjerojatno tihe i mirne Save do Oborova, tamo prijeći skelom i od Orle, preko Bukevja, Novog Čiča ući u Veliku Goricu, a odatle opet autobusom doma. Jer između dvije bučne civilizacije, one u Dugom Selu i one u Velikoj Gorici, a da o Zagrebu i ne govorim, odjednom se nađete u seoskoj idili, a često i u pravoj divljini.
Ako ne vjerujete, prođite tim putem ili upitajte moju suhodačicu Ljerku Vitez, koja mi se i danas priključila u hodanju, unatoč bolnim tabanima i još bolnijim žuljevima. Izdržala je punih devetnaest kilometara, a zatim, kao autostoperica, tamo kod Orle, nestala u pravcu Velike Gorice.
Ili, pak, ima još jedna solucija. Autobusom do Velike Gorice, a odatle do Šćitarjeva, uživati u prapovijesnom Zagrebu – Andautoniji, prošetati preko Jagodnog do Novog Čiča i baciti se u zelenilo tog divnog prizagrebačkog jezera..
Kad bih se izražao kao športski novinar, rekao bih da smo Dugim Selom protutnjali.
Nedjeljno rano jutro je doba kad je malo ljudi na ulici. Čak je i prometnica, koja se proteže središtem Dugog Sela - prazna. Zato se uputismo prema Ježevu, pređosmo nadvožnjakom auto-cestu. Na nadvožnjaku smo stali tek na trenutak, jer se odatle lijepo vidi Zagreb i Sljeme.
I odmah iza nadvožnjaka počinje seoska idila. Uz cestu se protežu polja požnjevene pšenice, vrbici, polja kukuruza, vrbici i – tamo s lijeve strane asfaltirane ceste ugledah veliko bistro jezero. Poslije sam saznao da su zapravo dva jezera: Ciglana 1 i Ciglana 2.
Na jezerima nema kupača, premda je voda bistra i prilično duboka, ali zato ima puno ribiča. Prošetah između njih i brojnih postavljenih udica.
Ribiči se žale da ovih dana ribe slabo grizu, premda vrućina pogoduje amurima. Kažu mi da ovdje ima mnogo vrsti slatkovodnih riba, a jedan se ribič hvali sa tri ulovljena brkata somića.
Iznenadilo me što nije bilo komaraca.
U Rugvici me oduševila nova osnovna škola. Blista čistoćom. Čini se vrlo prostorna. Iza škole, tamo prema savskom nasipu, nekoliko je igrališta, a rukometno igralište ima čak i rasvjetu. Škola je velika, dakle tu ima dosta djece.
Od Rugvice smo išli savskim nasipom, lijevom obalom Save. S desne strane nasipa su vrbe, topole i tiha Sava, a s lijeve strane poredane su kuće i kućice. Između zidanih kuća ondašnjih seljana i golemih gospodarskih zgrada, stisnule su se i kućice vikendaša. Mahom su to Zagrepčani. Njihove su kućice, gdjegdje i pravi dvorci, građene od hrastovih greda. Stare su i vrlo uredne. One su spoj negdašnje seoske arhitekture, poznate u ovom kraju od pamtivjeka, i moderne tehnike, pa na kućicama primjećujem TV satelitske antene, a u njima najmoderniji namještaj.
Stanovnici nam nude hladne sokove, zovu nas u dvorišta... Sve smo odbili, jer je put dug.
Začudilo me što uz savski nasip, obrastao sočnom travom, nisam vidio ni jednu kravu. Tek smo sreli malu obitelj razigranih koza: mamu i tatu i dvoje nestašnih jarića.
Savu smo prešli skelom kod Oborova.
S druge strane, može se reći čak i bistre, Save isti pejzaž. Samo što nas je napustio osvježavajući vjetrić, valjda se umorio, koji nas je pratio od Dugog Sela do Oborova.
Orle, Bukevje, Jagodno... su duga naselja koja se protežu desnom obalom Save, sve do Velike Gorice. Vrućina je, pa rijetko koga srećemo. Katkad projuri neki automobil. Ali, ako pažljivo promatrate, vidjet ćete ljude kako sjede ispod sjenica ili ispod krošanja jabuka, krušaka i šljiva.
Po fotografijama se dade zaključiti da na putu ima i dosta hlada, jer se vrbici izmjenjuju s poljima kukuruza ili nekih drugih povrtnica.
Zanimljivo je što na tom području ima dosta lovišta. Nismo primijetili ni jednog lovca, ali smo gdjegdje uočili jarebice, fazane, rode, ševe lastavice, neizbježne i svugdje prisutne živživkaste vrapce...
Štoviše, Lela je u jednom savskom odvojku primijetila veliku sivu čaplju. Stajala je na nekom panju, pa je više ličila na tanku granu, nego na pticu. Ali, kad bi koja riba postala neoprezna i približila se na domet njena oštra kljuna, čaplja bi se pretvorila u munju i riba bi se začas našla u njenom kljunu. Onda slijedi onaj ritual: visoko podignuta glava i riba nestaje u jednjaku duga vrata, da bi se ugodno smjestila u radosnom čapljinu želucu.
U ovoj divljini ugledao sam vrlo lijepu ružu. Nisam odolio da je ne snimim.
Zapravo, dok sam hodao, često sam pomišljao na blogovske prijateljice i prijatelje. S nekima se i čujem, a mnogi mi šalju i razne poruke podrške na mobitel.
Dok sam prolazio ovom divljinom, nešto me spopalo i nikako se nisam mogao osloboditi misli na Big Mamicu. Gdje li je ona sada, mislio sam, da uživa u neopisivim mirisima pokošene trave. I, baš sam u tom trenutku ugledao ovu osamljenu ružu. Bože, pa to je Big Mamica, rekao sam prilično glasno.
Približio sam se ruži kroz nekakav gustiš. Mirisala je onim opojnim mirisom voljene žene.
I, evo ti je, Mamice! Da nisam mislio o tebi, ne bih te ni kao mirisnu ružu ugledao.
U Veliku Goricu ušao sam prilično umoran i radostan. Danas sam prohodao zaista lijepih 34 kilometra.
Jedva čekam da se vratim i krenem put Šćitarjeva, a poslije toga prepustim zelenoj svježini jezera Čiče.
|
- 09:23 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
