Arhiva
< listopad, 2005 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Plan puta za danas
Plan hodanja

DANAS:


JUČER:

Blogomobil linkovi
Naslovnica
Trenutna lokacija

Postavi kao Homepage
Tko hoda?
Vijest duga 8 tisuća kilometara je 65-ogodišnji Kemal Mujičić. Didač nije nepoznata faca. Poznati je novinar, publicist, pisac, humorist, antologičar i televizijski scenarist. Napisao je više od tisuću TV scenarija za zabavne, humoristične i dokumentarne emisije.
Intervju

30.10.2005., nedjelja
GRADONAČELNIK IZ HITNE SLUŽBE
Znao sam da je gradonačelnik Broda dr. Mirko Duspara liječnik, specijalist za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje, ali me je iznenadio i zabrinuo kad sam ga jutros nazvao. Rekao mi je da dođem u Opću bolnicu "Dr. Josip Benčević". Budući da se jučer nismo čuli, pomislio sam da mu se valjda nešto neplanirano dogodilo.

HIPOKRAT SE ZADOVOLJNO SMJEŠKA
Srećom nije!
Gradonačelnik je danas bio dežurni liječnik.
Ti bokca!
Svjedoci smo da su neki izvikani liječnici napustilu medicinu, koju su godinama studirali, da bi se prihvatili politike o kojoj baš i nemaju neko naročito znanje. Jer su politici riknuli. I dr. Mate Granić, i dr. Ivić Pašalić...
Dr. Mirka Dusparu čak ni radno mjesto gradonačelnika Broda ne može natjerati da barem nekoliko dana zapostavi svoje osnovno zvanje i znanje.
Svaka mu čast! Mislim da se Hipokrat negdje zadovoljno smješka.
Doktora-gradonačelnika nisam imao čast upoznati prije, premda sam čuo i znao da se u Domovinskom ratu istakao kao dragovoljac. Prošao je sve bojišnice, od Okučana do Vukovara. Poslije je radio u specijalnoj policiji, a za gradonačelnika Broda izabran je ove godine. Naravno, osnovno zanimanje nikad nije napuštao, pa se nakupilo prilično staža u Bolnici u kojoj i danas radi.

UGODNO ČASKANJE
I tako dr. Mirko Duspara ujutro upravlja gradom, a poslije podne (neka mi bude dopušteno da tako kažem) medicinskim uređajima.
- Niste u pravu, kaže. Ja sam cijeli dan gradonačelnik i cijeli dan liječnik.
Ovdje u Brodu kažu za nj da je u oba posla izvrstan. O radnom mjestu liječnika svjedočili su mi njegovi brojni pacijenti. Kao gradonačelnika poštuje ga golema većina građana. Dogovorili smo čvenk u Gradskom poglavarstvu u ponedjeljak. Bit ću njegov gost većinu radnog vremena, pa ću o tome sutra pisati.
Sjedimo u ordinaciji i razgovaramo. Vrlo je ljubazan. Čovjek po mojoj mjeri. Dok razgovaramo pažljivo sluša. Malorijek je. Govori tiho i razumljivo. Rečenice su jasne, pametne i odmjerene. Široke je kulture, o svemu govori znalački i lako.
Doktor je rođen u Derventi, a srednju školu završio je u Brodu. U kolovozu je navršio 44 godine. Medicinu je završio u Banjoj Luci 1987. godine. Specijalistički ispit položio je 1996. Stekao bi ga i prije da nije bilo rata.
Budući da dežurni liječnik uvijek ima puno posla, osobito kad radi ono što voli, a to je u slučaju gradonačelnika Duspare hitna i intenzivna medicina, izblendao sam se iz bolnice.

SAMO VI SNIMAJTE
Prije nego što sam krenuo na 47 km dugu obilaznicu oko Broda (nisam mislio da će današnja dionica biti tako duga), pokazao sam mu kako funkcionira moja tehnika. Dok smo čekali da se pojavi njegova slika na Blogu, vidio je kamo danas smjeram.
- Ja sam iz Gornje Vrbe, rekao je.
Kad sam prolazio kroz mjesto njegova odrastanja, našao sam kuću u kojoj je živio. Tamo još stanuju njegovi. Kuća je skromna i uredna priznemnica.
Dok sam fotografirao kuću, iz dvorišne zgrade izašla je neka ljupka dama.
- Što to radite, pitala me.
- Slikam kuću u kojoj je odrastao jedan lijep čovjek, odgovorih.
- Ah, doktor Mirko! Samo vi slikajte, rekla je i nasmijala se.
Te žene! Baš se vraški lijepo znaju smijati.
Dok ovo pišem, cijelim mi tijelom odjekuje njezin zarazno-vedri osmijeh.
- 20:55 - Komentari (6) - Isprintaj - #
POSAVINO MOJA MILA
Opet bih mogao zapjevati Posavino moja mila, kao jeseni 1991. i cijele 1992. godine. Ovdje se žestoko ratovalo, a mi bismo predvečer, dok je u kotliću kipio fiš ili čobanac, a okolo treštale granate, zapjevali tu lijepu pjesmicu. U početku tiho, pa onda sve glasnije, nek se jede oni preko Save!

MRAMOR U RAVNICI
U Babinoj Gredi očekivao sam da će me dočekati, u središtu kod crkve ili u nekom od kafića, Paor. Nije ga bilo. Očekivao sam da ću u nekom sokaku susresti čuvene konje, na koje su Babogredci toliko ponosni da je domaćin predsjenika Stjepana Mesića pozdravio, zaneseno i uzneseno, koliko me pamćenje služi, i ovom rečenicom: Dok je Babine Grede bit će i konja!
Međutim, ipak se nešto dogodilo. Upoznao sam Antu Mašića, vlasnika Granit trade, klesarske radnje. Okolo, gdje nema kamena ni da bi nekom stavio pod glavu ili pak bacio u trvodoglavu tintaru, Anto se bavi klesarstvom. U nj se može naći sve vrste kamena, sve do onog najskupljeg granita, kojeg mi ponosno pokazuje. Mogu razumjeti tu općinjenost kamenom u ravnici.

SLAVONSKI ŠAMAC, KRUŠEVICA, YES SIKIREVCI!
Slavonski Šamac naslonio se na Savu. Tu je i granični prijelaz za Bosnu. Naselje je mirno, kao da uživa u toplim jesenskim danima. Na poljima oko Šamca seljaci beru posljednji kukuruz i vade posljednje glave šećerne repe, a drugi oru za jesensku sjetvu. Uostalom, kao posvuda u Slavoniji i Posavini.
U Šamcu me zaustavljaju neki mladići. Zezeju me da sam rijetka ptica hodačica, pa bi možda valjalo da ispitaju jesam li malkice bolestan od gripe. Na zezanje odgovaram još boljom zafrkancijom, koju su prihvatili sa smijehom. Na kraju su mi se još ispričali na zezanju. I ja sam se njima ispričao.
Iz Šamca ulazite direktno u Kruševicu. Da biste izišli iz Kruševice morate dugo hoditi.
A onda kroz šumarke i polja do Sikirevaca. Još jedno od onih tipično slavonskih dugih naselja. Kilometrima se protežu kuće s jedne i druge strane. Između kuća su dvije ceste, asfaltirana i ona neasfalitirana. A između cesta je široka zelena površina s potočićem u sredini. Širina takve ulice je
oko 200 metara, gdjegdje i manje. Dakle, moglo bi se reći da im je taj travnjak središte mjesta. neka vrst trga i spremišta poljoprivrednih alatki, pa možete vidjeti kosilice, plugove, drljače i što ti ja znam kako se sve te naprave zovu.
Ono što me oduševilo je to da na toj zelenoj površini najnormalnije pasu ljupke junice i mliječne kravice. Dogodilo se da me nazvala kćerka Nataša upravo kad sam slikao te kravice. I ja sam joj ispričao neku idiličnu priču o središtu grada na kojem pasu krave. Samo se smijala.
Na izlasku iz Sikirevaca spjevao sam si pjesmicu Yes Sikirevci, parafrazirajući onu poznatu pjesmu Ede Maajke!

A onda dugo hodanje do Jaruga, preko Crnog Sela, gdje sam zanoćio.

KOKODAKANJE KAO HIT GLAZBA
Od Jaruga, uz Savu, do Novog Grada vrijeme je prošlo brzo. Promatrao sam, na bistrom nebu, jata divljih gusaka i labudova kako tiho nadlijeću okolne šume i močvare. U Novom gradu slikam lijepe kuće. Zaustavio me jedan mještanin i upitao što radim, a kad sam mu objasnio, zamolio me da fotografiram njega i prijatelja ispred kuće. Za uspomenu na prolazak Novim Gradom. Valja ljudima ispunjavati želje.
Niže Savom vodi jedan putić do arheološkog nalazišta. Nije mi se išlo tamo, jer da sam otišao ne bi krenuo dalje cijeli dan. Ja vam volim te starine. Kad naiđem na neko arheološko nalazište, kao da sam došao u neku svoju davnu kuću. Tada sjednem i zamišljam sebe u onom vremenu. To se često znade odužiti, budući da zaista volim maštati o svemu, pa i tome da sam živio u vremenu kad nije bilo mobitela, satova, cviljenja auto guma i ptičje gripe.
A onda Prnjavor, pa Svilaj, još jedan granični prijelaz prema Bosni.
Svuda je jednako lijepo, a možda i malo ljepše. Taj spoj prirode i civilizacije je nevjerojatan. Ne ćete vjerovati, ali sad mi je najdraža glazba kokodakanje nervoznih koka u dvorištima, gakanje gusaka i mukanje krava. Kao da me ta glazba podsjeća da sam živ i da valja dalje.

OPRISAVCI I GAJNA
Put se prilično odužio. Bio sam jako/jako umoran, pa se i ne sjećam kako sam hodao. Mislim, automatski, dakle nesvjesno. Kao maratonac koji zna da mora ići napred, a ne zna gdje je to naprijed.
Pamtim da sam prolazeći kroz Oprisavce na pašnjacima vido krda krava. Tamo je Gajna a Gajna je slavonski pašnjak oplemenjen močvarnom florom i faunom i zaštićeni prirodni krajolik. Tu je i zaštićen ornitološki rezervat.

BRODE, BRODE, GDJE SI RODE?
Ne znam zašto, valjda mi je bilo dosta trave, šuma, goveda i ptica, skrenuo sam prema sjeveru, i prošao Bicko Selo, Garčin, Trnjane, Vranovce, Bukovce, Bukovlje i navečer ušao u Slavonski Brod. Bio sam u nekom svom filmu, pa Bicko Selo i Garčin nisam ni primijetio. Tek sam kod Trnjana došao sebi i počeo zagledavati u vrtove, e ne bi li me osvježila koja jabuka.
Znam da sam pretjerao, da sam još slab od bolesti, ali nisam mogao izdržati da ne uđem u Brod u petak navečer. Za Brod me vežu mnoge uspomene. Valjda sam očekivao da ću te uspomene sresti u nekoj od brodskih ulica?
Ali, jedino što sam vidio to su svjetla hotela Park. Umorno tijelo žudjelo je za toplom vodom.
Ćist i okupan, čini mi se da sam zaspao hodajući prema čistom i mehkom krevetu.

Bio sam toliko umoran da nisam uopće primijetio da sam već kod Šamca ili tamo negdje prohodao magičnu brojku od tri tisuće kilometara. Lijepa je to brojka neizbrisivih doživljaja.
- 08:00 - Komentari (4) - Isprintaj - #
29.10.2005., subota
NE MORA SE ŽIVJETI, MORA SE HODATI!
Pomorci kažu ploviti. Ja nisam pomorac, nego pješak, pa sam malo prilagodio tu mornarsku uzrečicu svojim koracima.
Bolešćina i ozljeda, dvije zločeste sestrice koje su me prikovale za Županju, napustile su me. Posljedice su još prisutne. Ne osjećam se baš onako kao prije, kao poletni starkelja. Zato sam promijenio plan hodanja, Ne mogu se više vraćati natrag, valja ići naprijed, inače će me ljuta zima sustići u Gorskom Kotaru.

NIGDJE NI TRAGA PTIČJOJ GRIPI
Da promijenim plan hodanja, moram priznati, utjecala je sva ona panika nastala oko ptičje gripe. Ali ne zato što bih se plašio, nego zato što je stvoreno negativno ozračje. Krajeve kroz koje hodam nadlijeću i prolijeću mnoga jata divljih gusaka i pataka, kormorana i labudova, i ostalih ptica i ptičurina, kojima je došlo vrijeme da nađu zimsko stanište. A naša domovina pruža im bezbroj mogućnosti, upravo zbog bogatstva vodenih prostora, od onih međimurskih akumulacijskih i drugih jezera, do prirodnih rezervata Đurđevačkih pesci, Kopačkog rita, Spačve, Savskih močvara, Lonjskog polja itd.
Eto, kad sam prekjučer i juče hodio od Županje ovamo ka Slavonskom Brodu, imao sam prigodu promatrati jata elegantnih divljih gusaka kao lete nad Savom nizvodno, tražeći valjda zimsko stanište. Upravo kad sam prolazio kraj jedne automehaničarske radnje, uz samu Savu, točno na pola puta između Babine grede i Slavonskog Šamca, desetak manjih jata gusaka kretalo se prema Županji. Stajao sam i divio se tim elegantnim zračnim letjelicama, a jedan mehaničar mi reče da sam jutros propustio ljepšu sliku, budući da je iznad njihovih glava proletjelo puno veće jato kormorana.
Dok sam prolazio, iz dvorišta kuća javljale su mi se veselim kokodakanjem domaće debele koke, a krilima i graktanjem pozdravljale ugodno popunjene domaće guske i patke. Sjetio sam se i one guščice koju sam spasio u Međimurju. Sad bi to mogla biti velika gusketina, ako već nije završila u loncu ili u pećnici.
No, dobro. A sad hajdemo hodati.

NAJBOLJI HRVATSKI TAMBURAŠI
Od Županje prema Babinoj Gredi valjalo je proći kroz Štitar. Cesta je duga i ravna. Nisam žurio. Hodao sam i promatrao berbu kukuruza i šećerne repe i sjetvu pšenice. Vrijeme sam kratio tako što sam si pjevao uvijek iste svoje hitove, stare tridesetak i više godina.
I baš kad prolazio pokraj prvih kuća u Štitaru ugledao sam poznati kombi Najboljih hrvatskih tamburaša, negdašnjih Zlatnih dukata. Koje li slučajnosti! Da sam naišao samo dvije minute kasnije, oni bi već otišli i mi se ne bismo sreli. Ovako, zatekao sam ih kad su ukrcali i posljedni instrument i već zasjeli na svoja mjesta. Kad su me ugledali, Stanko Šarić je uskliknuo:
- Pa zar si već dovde došao?!
Izašli su iz kombija i mi se lijepo pozdravismo. Rekoše mi da idu za Cavtat, jer tamo imaju gažu od petka do nedjelje. Pitali su me kad ja mislim stići do Cavtata, a kad sam im rekao da ću u to lijepo mjesto Dubrovačke rivijere stići tek za tri-četiri mjeseca, samo su rekli – joj. Poželio sam im da me tamo sačekaju svirajući na dobro plaćenim gažama. Nasmijali su se mojim dobrim željama, nakon čega se rastasmo. Oni odoše u Cavtat, a ja nastavih prema Babinoj Gredi.
Ovo je drugi put da ih susrećem na svome putu. Ako se dobro sjećam, prvi sam ih put susreo u Zaprešiću. Svirali su na nekom predizbornom skupu kad sam prolazio. Kad me je Stanko tada ugledao, prekinuo je svirku i pozdravio me preko razglasa. Zatim me je pozvao na pozornicu i predstavio brojnoj publici. Sjećam se da mi je tada laskalo što je reagirao kao pravi prijatelj, premda mi je bilo malo neugodno kad je brojna publika nagradila pljeskom moj šćap i mene.
Momci, nadam se da ćemo se još koji put sresti, poželio sam, upravo u trenutku kad je kombi nestao iza prvog zavoja.
- 07:51 - Komentari (3) - Isprintaj - #
28.10.2005., petak
PROKLETI TEKSTOJEDAC!
Nevjerojatno! Baš sam napisao tekst kad me nazvao Dario. I ja lijepo pritisnem na tipku da se tekst objavi, a ono – ništa. Pojeo Blog tekst. Mljacnuo blogovskim jezikom i sav moj trud otišao je u nepovrat.
Zapravo, Dario me zbunio i nisam tekst sevnuo. A drugi takav tekst ne mogu napisati. Pokušat ću se smiriti i ponovo pisati već napisano.
Tako mu je to.
- 21:59 - Komentari (3) - Isprintaj - #
27.10.2005., četvrtak
UTORAK, POSLIJE PODNE
Njih dvojica, Stanka i Rovak, Stanko Prepunić i Ivan Miličić – Rovak, već sam jednom rekao, moji su ratni drugovi.
Doduše, za rata nismo bili često zajedno, ali smo se često čuli. Stanka je sad u mirovini. I Rovak je u mirovini, ali je vrlo aktivan kao predsjednik Udruge ratnih veterana i kao vijećnik u Gradskom poglavarstvu.
Nisam vam rekao da obojica nose brojne ratne ožiljke od metaka i gelera. Sami kažu da to nije važno, sad ka smo preživjeli, smije se Rovak.
Naravno, i obojica mogu izaći u grad bez mame, jer imaju + 100, dakle više od stotinu kg.
Njih su dvojica odlučila pokazati mi Spačvu, jednu od najvećih i najljepših šuma u Hrvatskoj. Bolje vodiče nisam mogao naći. Veći dio Domovinskog rata proveli su upravo u Spačvi koja je bila prva crta duge, ravne i šumovite županjske bojišnice.

HRAST
Najprije su me odveli pokazati osamljeni hrast u plodnoj ravnici. Zapravo, to nije hrast nego hrašćetina. Ogroman je. Pet ga odraslih ljudi jedva mogu obujmiti. Krošnja mu je široka pedesetak metara, ako ne i više. Visok je valjda osamdesetak metara. A star je kažu nekoliko stotina godina. Hrast je zaštićen kao spomenik prirode.
Stojimo ispod njega i gledam to čudo od hrasta. Kažu mi da mu nitko ništa ne može. Nekoliko puta udarali su u njega munje, ali, čini se, ni one mu ništa ne mogu. Samo spale nekoliko grana, a to hrastu kao da ne smeta.
Ispod ovoga hrasta Rovak i Stanka su proveli djetinjstvo. Od njihova djetinjstva, a to je bilo prije tridesetk i više godina, hrast je narastao tek metar i nešto. Znaju to po tome što su u nj zabijali čavle, jer su se jedino tako mogli popeti i sakriti se negdje u krošnji. Od svih čavala ostao je jedan, onaj najviši. Po njemu su izračunali da je hrast narastao nešto malo više od metra.
Kilometar-dva od hrasta počinje Spačva. Tako mi hrast izgleda kao car svih ovih spačvanskih hrastova.
Kad gledam taj hrast i dva prijatelja ispod njega, potpuno mi je jasna simbolika ovoga kraja. Ljudi se veliki, snažni i široki kao hrastovi. Kao ni ovaj hrast, nitko ih ne može iščupati iz ove zemlje, toliko su veliki i snažni. Široki su u dobroti, upravo kao i hrast čija širina pruža zaista ugodnu hladovinu i za najvrućijih ljetnih dana.

LOVAČKE KUĆE
U Spačvi ima mnoštvo lovačkih kuća, budući da je Spačva jedno veliko lovište. Lovačke su kuće dobro opremljene. Tu je lov omiljen sport, isto kao i ribičija. U šumama Spačve žive jeleni, srne, lisice, kune, divlje svinje, zečevi i jazavci. Ima divljih pataka i gusaka, fazana, jarebica i prepelica.
Ova je županija najniža hrvatska županija. Najviši vrh je Liska (294 m), na sjeveroistočnom dijelu kod Iloka. Iločka tvrđa je na visini 133 m, dok je najviša točka u Vukovaru na 108 m nadmosrke visine. Ovdje kod Županje, kažu mi prijatelji, najviša je točka Gradište na 101 m, a najniža u Spačvi, samo 78 metara.

VIROVI
Sva je Spačva protkana vodotocima Bosuta, Spačve, Virova, Lubnja i Studve. A što su Virovi? Momci mi tumače da se Virovi razlikuju od ostalih tekućica jer imaju odlike močvare. A to dokazuje i močvarna vegetacija; lopoč, lokvanj, mali lopoč, dvornik, vodena leća, žabnjak ljutić i rašac; a prave livade na površini grade vošćika ili drezga, krocanj, žabnjak i mnoštvo zelenih končastih algi.
Za jesenskih i proljetnih oborina, vodostaj bude veći, pa Virovi postaju sporoprotična tekučica.
U Virovima se skuplja voda iz šuma Bošnjaka i Otoka. Dugi su oko 7 km, a široki oko 60 metara. Dubina im je od 2 do 7 metara. Tamo u Raljama i Živačanama širina virova je preko 100 metara. Virovi su okruženi šumama hrasta lužnjaka.
Voda je bistra na površini, a pri dnu je sivkasozelena, zbog otopljenih minerala i planktona. Nikad ne presušuju zbog podzemnih voda, kojih ima ispod zemljišta, koliko ti srce zaželi, kaže Stanka.
Ime su dobili od prirodnog fenomena izvorišta – vira.
Ovdje ribiči dolaze na svoje jer ih željno iščekuju šarani, linjke, štuke, somovi, karasi, sunčani karasi, bjelice, grgeči - bandar - bulješ - okan ili ostriž, deverike, žutooke, kederi i čikovi.
Gdje ima riba i kukaca ima i ptica, pa se ovdje gnijezde bijela roda, crna roda, bijela čaplja, crna liska, siva čaplja, divlja patka, orao ribič, golub grivnjaš te orao štekavac.
- Vidi, vidi!, poviče Rovak.
Pogledao sam u pravcu njegove ruke i vidio na drugoj obali veliku vidru kako izvlači iz vode neku ribu, čini mi se veću od nje.
- Momci, gdje ste sve to naučili, pitam ih, dok sjedimo ispred jedne lovačke kuće.
- I ti bi naučio, smiju se, da si ovdje proveo pet godina rata, koliko i mi. Gospodin dođe jednom u godinu dana, najede se fiša ili gulaša od divljači i misli da je bio u Spačvi.
- Jesi li bio u Kopačevu?,
pita me Rovak.
- Jesam.
- Ovdje ti je sve gotovo isto kao tamo, samo što tamo nema Rezervata hrasta lužnjaka Lože. Žir s obala Virova, kao sjemenski materijal, šalje se po cijeloj Europi. Zapiši to, pa idemo dalje ovim uređenim putovima i stazama. Ako vidiš kojeg drvokradicu iz Bošnjaka, pravi se da ništra ne vidiš.

Dok smo hodali kilometrima kroz bilje i raslinje, često sam se pravio da ništa ne vidim.

SIRANO, MISICA, GRAH I STANKOVI SNOVI
Kad smo se predvečer vratili, na prozoru kuće dočekala nas je Rovkova žena Marta. Stanka je sjeo pokraj županjskog Sirana. Mogu vam reći da nosina županjskog Sirana nije ništa manja o literarnog.
Dok se Stanka zabavljao sa Siranom, mene je Rovak odveo stričevićima u susjednu kuću. Koji baš i nisu bili za razgovor, budući da je valjalo stoku opslužiti prije noći. Samo sam ih pozdravio.
A vas upućujem na Rovkovu mladu sestričnu, koja je dva puta bila izabrana za misicu Šokačkog sijela. Mlada dama zaista izgleda reprezentativno, premda je odjevena po posljednjoj štalskoj modi.
Stanka je utekao iz kuće kad nas je Marta poslužila ukusnim grahom sa suhim nogicama, debelo narezanom švarglom i uredno poslaganim feferonima. Jadnik će još šest mjeseci sanjati svoju štangu špeka, čobanac i teglu feferona. Dakako i sanduk piva ili gajbu vina.
Smiraj dana dočekali smo uz kavu u središtu Županje.

A sad lijepo idem prema Štitaru, Babinoj Gredi i, tko zna gdje ću danas stiči na putu u Slavonski Brod i drugu županiju.
- 08:07 - Komentari (1) - Isprintaj - #
26.10.2005., srijeda
UTORAK: PRIJE PODNE
Jučerašnji dan bio je pun događaja, pa sam ga podijelio na Utorak prije podne i Utorak poslije podne.
Zapravo to su dvije različite cjeline, pa ih valja razdvojiti sa dva posebna teksta.
Pukao bih kao zrela dinja kad ne bih rekao ovo: Ured gradonačelnika Davora Miličevića radi kao najpreciznija švicarska urica. Pritom nastoje ostati što više po strani. Gradonačelnik mi je rekao da fotografiram što više Županju kako bi Blogeri mogli vidjeti kojem je lijepom gradu on gradonačelnik. Potom mi je rekao da ima previše posla, ali je pritom organizirao sve da mi boravak u njegovu gradu bude što raznovrsniji i ugodniji, tako da sam se osjećao kao neobično važna osoba.
Krenimo redom i osjećajte se ugodno i važno, upravo onako kako sam se ja osjećao.

NAJSUVENIR ŽUPANJE
U Gradskom poglavarstvu priređena je izložba mogućih županjskih suvenira. Naravno, u organizaciji grada i gradske Turističke zajednice. A u gradu turizam vodi Mirko Bačić – Dizna. Sposoban i nenametljiv direktor Turističke zajednice. Kad sam ga pitao što mu u imenu znači ono Dizna, rekao je da mu je to nadimak i da ga više Županjaca znaju kao Diznu, nego kao Mirka Bačića.
U jednu veliku prostoriju Gradske vijećnice dopremio je makete kuće, kućice, pušnice (s pravim kulenom unutra), kočije, kola, trupaca, različitih boca za vino i rakiju, čaša, dijelova autentične odjeće, narukvica, ogrlica i haljina izvezenih u zlatu.
Juliere, La Woomenice, Bridge i ostale blogoreske kraljice i princeze skrenite pogled samo na ovu sjajnu haljinu. Sve je to ručna izrada, sve izvezeno u zlatu s raznim motivima. I sve to stoji svega desetak tisuća kuna. A da bi se izradila takva haljina treba pet mjeseci rada.
Htio sam o tome razgovarati s Mirkom Bačićem – Diznom, ali i on je, kao gradonačelnik i tajnik grada vrlo skroman. Kaže da je bolje da razgovaram sa snašom koji izrađuje te suvenire, nego s njim. Uopće, na izložbu je doveo one za koje je smatrao da mogu više reći od njega o temama koje me zanimaju.

ZLATNA VEZILJA SNAŠA-KATA
Kata Dominković je snaša iz Štitara. Specijalizirala se za izradu svih mogućih suvenira vezenih zlatom. A to znači da izrađuje nošnje, ogrlice, narukvice, haljine, slike, boce, rupce, marame... sve, sve što je moguće izvesti zlatnim vezom. Na ovu izložbu donijela je narukvicu, ogrlicu, flašu, haljinu i pregaču. Posjetiteljice izložbe najviše su se zadržavale upravo kod njenih ogrlica i narukvica, raspitujući se za cijenu. Iskreno, i mene je zanimalo koliko koštaju ti raskošni suveniri. Kad sam Katu upitao za cijenu, rekla mi je da ogrlica stoji 200, a narukvica 100 kuna. A obje izgladaju toliko bogato i raskošno, da sam mislio da vrijede trostruko više nego što mi je rekla.
Snaša-Kata vezenjem se bavi od svoje šesnaeste godine, otkad se udala. Kao svaka mlada žena htjela je svome mužu što ljepše izgledati pa je sama sebi počela vesti sve vrste odjeće. To je radila toliko dobro da su i njene prije htjele imati nešto od onoga što je tako vješto vezla. Naravno, vezla je nošnje i za različite KUD-ove.
Ako vas zanima nešto od onoga što veze, možete joj se javiti u Štitar. Samo za Blogerice i Blogere koji ne znaju što bi poklonili svojim draganama, dala mi je adresu: Kata Dominković, Bana Jelačića 36, Štitar-Županja.

SAVSKA OBALA
Dok je Mirko Bačić uređivao izložbenu prostoriju, a tajnik grada Vladimir Marošević sve to nenametljivo nadgledao, ja sam se uputio na obalu Save, udaljenu svega petstotinjak metara. Htio sam pogledati županjsku luku koja se ovih dana uređuje. Sava je mirno tekla. Nešto niže od Muzeja grada Županje, negdašne lučke kapetanije, sidreni su neki brodovi. Radnici uređuju obalu.
Sve to izgleda nevjerojatno veličanstveno i mistično. Uzvodno i nizvodno diže se nad Savom i bosanskim šumama meka magla, koja šarolikim jesenskim bojama daju nevjerojatnu mekoću. Osjećao sam da svu tu jesensku raskoš mogu prstima opipati.
Palo mi je napamet da bi nasip uza Savu valjalo urediti kao jedno dugo šetalište i biciklističku stazu. Zapravo, obalu Save, na cijelom njenom toku, urediti kao veliko šetalište i vrlo dugu biciklističku stazu.
Kad sam to rekao Dizni, odgovorio je da su u Županji o tome već mislili. Rado bi uredili obalu kao šetalište i biciklističku stazu. I ne samo obalu, nego bi i područje goleme Spačve valjalo prošarati biciklističkim stazama.
- Mogli biste vi na Blogu potaknuti tu akciju. Zamislite samo koliko bi na obalama bilo šetača, koliko bi se biciklista družilo diljem obale. A sve to nije ni skupo. Nasip je gotov, valja ga samo urediti i prilagoditi vremenu u kojem živimo, rekao mi je Mirko Bačić.

MESARSKI AS
Dizna me je upoznao i s mesarom Ilijom Jelavićem. Ilija je donio Na izložbu kulin za maketu pušnice. Kulin je malen, tako da su ga lako smjestili u maketu. Ilija toliko voli Žuapanju da svaku akciju grada i materijalno pomaže, pa se može reći da je on prvo sponzor, pa tek onda mesar.
Ilija Jelavić vlasnik je mesnica As. Ima šesnaest zaposlenih radnika, godišnju proizvodnju u vrijednost 5-6 milijuna kuna i jedan je od onih mesara koji nastoji promovirati program autohtonih slavonskih mesnih specijaliteta. Za sebe kaže da je najveći među sitnijim proizvođačima.
Zanimalo me je kako zamišlja zaštitu autohtonosti slavonskih suhomesnatih specijaliteta? Je li to uopće moguće?
- Naravno da je moguće! Nije to tako komplicirano kako mislite. Valja samo kontrolirati proizvodnju svinja i to od parenja, hranjena i klanja. Sve bi se to kontroliralo iz jednog središta, pa bi bilo nemoguće, recimo, praviti slavonske specijalitete od svinjetine koja nije ovdje kontrolirana, to jest od uvozne. Tako je moguće okrupniti proizvodnju, jer sada proizvodimo premalo, pa smo kao takvi neozbiljni, kaže Jelavić.

POLICAJAC
Potom me je Dizna upoznao sa županjskim kontakt-policajcem Franjom Škegrom. O Franji su već pisali drugi mediji. Naime, postao je poznat kao policajac koji je nepoznatim Talijanima posudio 100 eura. Neki je mladi talijanski par ljetovao na našem Jadranu. Onda su se autom uputili u Italiju, ali čini se kao što ja idem iz Zagreba u Zagreb, okolo. I tako su zalutali na našim cestama i našli se u Županji sa svega nekoliko eura u džepu i praznim rezervoarom benzina. Naravno, zaustavili su kontrakt policajca. Imali su karticu Bolonjske banke, ali s tom karticom nisu mogli dići nigdje pare. Zato im je Škegro dao 100 eura, jer im je to bilo dostatno da stignu do Bologne, kupio im autokartu i objasnio kako će najbrže stići kući.
Nakon nekoliko dana poštar mu je donio 120 eura, i paket talijanskih specijaliteta.
Međutim, mene je Škegro oduševio informatičkom pismenošću. I željom da što više nauči. Kad je vidio što sve imam u kompjutoru, zamolio me da mu neke stvari poklonim. Ah, mene uopće ne treba moliti. Začas sam mu presnimio pedesetak megabajta različitih materijala, od rijetkih knjiga, do nekih antologija poezije, Biblije, Kurana, stručnih tekstova, pravnih dokumenata itd.
Dok smo sjedili i razgovarali, Šegro me je podučavao kako da na kompjutoru koristim koji program. Sve to radi s nevjerojatnom lakoćom, tako da sam na trenutak pomislio da mi je laptopić naglo oživio. Naravno, nisam ništa upamtio.

KONJI RAZIGRANI
Iznenadio sam se kad mi je tajnik Vladimir Marošević rekao da su za mene organizirali specijalno iznenađenje. Nije mi rekao o čemu je riječ, nego me uputio u Muzej grada na obali Save.
A tamo su me čekali konjanici na dva zelenka i jednom doratu.
Konjanike je predvodio Vinko Filipović, predsjednik konjogojske udruge Županje.
Županjci, naime vole konje. Toliko da mnogi doma u štalama drže rasne lipicance i arapske konje. U njima je ostao duh starih graničara, a graničar bez konja nije nikakav graničar. Naravno, konje koriste samo za jahanje ili vožnju kočijama. Tako održavaju običaje graničara. Kad sam te momke vidio na konjima, odmah mi je palo napamet da bi se uz biciklističku i pješačku stazu uz obalu Save mogle urediti i jahaće staze. Naravno, to sam odšutio. Uredno sam fotografirao Vinka Filipovića, Josipa Krznarića i Ivana Filipovića na konjima.
I dok su oni gizdavo jahali prema Gradskoj vijećnici, ja sam manje gizdavo pješašio za njima.
Ne trebam posebno naglašavati da su mnogi Županjci zastali u svakodnevnom poslu i s divljenjem gledali i konje i jahače.

OTVORENJE IZLOŽBE
U Vijećnicu sam stigao točno na početak otvaranja izložbe za županjski suvenir. Tu sam zatekao Vinkovačku TV kako snimaju sve izložke.
Gosti na izložbi su znatiželjno razgledali svaki izloženi predmet.
Dakako, nisu se mogli složiti kojem bi od izloženih radova trebao pripasti titula županjskog najsuvenira.
Netko je predložio da svi izloženi predmeti budu proglašeni kao pobjednici, jer nitko nije mogao jedan predmet posebno izdvojiti.
Zadovoljstvo uspjelom izložbom nisu krili ni gradonačelnik Davor Miličević, ni Mirko Bačić – Dizna.
Vinkovačka televizija intervjuirala je gradonačelnika, ali teško su mu izvlačili riječi iz usta. Na pitanja odgovara vrlo kratko i informativno. Ne razvlači rečenice. Sažima ih i oblikuje u glavi. Pa su pitanja puno duža od odgovora. Tom se čovjeku ne da vrijeme gubiti nepotrebno. Sve rješava brzo, bez nepotrebnih komplikacija i bez patetike.
Zato sam u Županji o njemu slušao samo komplimente.

KOČIJA PODNE KRASI
Točno u dvanaest, Vladimir Marošević mi je diskretno prišapnuo da me ispred Vijećnice čekaju neke dame i mladići.
Mislio sam da mi je Stanko Prepunić priredio neko iznenađenje, ali nije.
Ispred zgrade Poglavarstva čekala me kočija. Sa dva zelenka, dvije lijepe i mlade snaše, Antonija Krznarić i Martina Filipović, i dva mlada Šokca, Josipom Krznarićem i Ivanom Filipovićem.
Grad ih je unajmio samo zato da bi Blogeri mogli vidjeti kako se ovdje može lijepo zabaviti.
- A tek zimi, kaže mi Dizna. Sjednete na velike sanjke koje vuku dva rasna lipicanca, naravno s praporcima, i provozate se bjelinom Spačvanskih šuma ili savskih obala. Ili nepreglednim poljima. Prema Bošnjacima ili Štitaru. Svejedno. Još ako je uz vas neka topla snaša, naši vrsni i mrsni suhomesnati specijaliteti, kuhano vino ili rakija, ma što će ti što bolje!

A kad sam sjeo da se odmorim i sredim dojmove, eto ti Ivana Miličića – Rovaka i Stanka Repunića.
- Diži se, ljenčino, rekoše, idemo u šumu!
To je drugi dio ove priče. Koji ću tek napisati.
- 08:11 - Komentari (2) - Isprintaj - #
25.10.2005., utorak
ŽUPANJSKE VEDUTE
Županju možete doživljavati na nekoliko načina, kažu mi gradonačelnik Davor Miličević i tajnik grada Vladimir Marošević u pravom telegrafskom izvješću, punom manje poznatim podacima:

TELEGRAFSKO IZVJEŠĆE
kao davnu naseobinu u kojoj su još u neolitu obitavali ondašnji Županjci;
kao graničarski grad koji je u zemljopisne karte 16. stoljeća upisana kao Zuppana blacia, što će reći Županja blato. Možda je tada i bilo Blata, ali danas je Županja uređen, potpuno asfaltiran grad;
kao grad kojim dominira čvrsti hrast iz oblišnje Spačve. Sve su kuće bile drvene, pa čak i crkva. Danas su kuće zidane kao raskošne palače, pa i Crkva svetog Ivana Krstitelja koja svojim skladom dominira središtem grada;
kao isključivo poljoprivredno područje, a možete je doživjeti i kao industrijsko središte ove Posavine. Jer su Englezi ovdje izgradili tvornicu tanina i tvornicu bačava još u 19. stoljeću, kad su u ovim krajevima počeli koristiti slavonski hrast.
Naravno, od industrije do obrtništva nije dalek put. Tako je Županja rasla i sve više postajala naselje u kojem se razvijao građanski sloj društva. Ubrzo je sagrađena željeznička pruga prema Vinkovcima. Naravno, ni Sava nije ostala po strani, pa je ovdje bio prilično razvijen riječki putnički i teretni parobrodski promet. Negdašnja zgrada parobrodske agencije i postaje danas je Muzej;
kao veliko nogometno ili tenisko igralište, jer se ovdje igrao nogomet već 1880. godine, zahvaljujući Englezima, a tenis godinu dana kasnije. Tenisko igralište bilo je uz Savu, ograđeno visokom hrastovom ogradom. Sačuvan je i reket iz toga doba četvrtastog oblika;
kao čudesan spoj bečke secesije pomiješan s tipično slavonskom arhitekturom...
I tako dalje.

SAČUVALI GRANICU NA SAVI
Za Domovinskog rata ovdje je zaustavljen neprijateljski naum da iz Bosne upadne u Hrvatsku. Neprijatelji su ovaj ponosni graničarski grad htjeli sravniti sa zemljom. Na Županju je lansirano više od 45.000 granata. Međutim, Županjci su svoje domove zaštitili slavonskim hrastom i tako sačuvali grad. Jest da je učinjena golema materijalna šteta, ali Županja danas ima malo ratnih ožiljaka. Naravno, mrtvi i ranjeni se ne zaboravljaju.

GLASOVITI ŽUPANJCI
U Županji je rođen Srećko Albini, naš glasoviti skladatelj i dirigent.
Županjci su i Mladen Pozaić, također skladatelj i dirigent;
Ivan Dergel, novinar i skladatelj;
Melita Lorković, pijanistica i sveučilišna profesorica, rođena sestra Mladena Pozajića;
Ivan Filipović, pedagog i pisac rođen u prigradskom Štitaru;
Ivan Martinović, povjesničar i nastavnik;
Matija Stojanović, književnik i pedagog iz Babine Grede;
Krunoslav Tkalac, nastavnik, povjesničar i upravitelj Muzeja;
Marko Kadić, veterinar i etnolog, rođen u Gradištu;
Franjo Hanaman, rođen u Drenovcima, sveučilišni profesor i izumitelj prvih električnih žarulja s metalnim nitima;
Viktor Brunšmid, trgovac i vlasnik prve županjske tiskare;
Josip Benaković, klasični filolog i prevodilac, rođen u Štitaru;
Dawid Schwarz, trgovac drvom i konstruktor prvog zrakoplova kojim se moglo upravljati;
Antun Vrgoč, sveučilišni profesor, rođen u Gunji;
Ivo Balentović, književnik;
Stjepan Gruber, čuveni kulturni radnik;
Ferdo Juzbašić – Selim, prvi književnik Županjske posavine;
pjesnik Ferdo Galović;
Ante Kovač, pjesnik, pripovjedač i publicist, duhovit satiričar i kozer;
književnica Mare Švel-Garmišek;
pjesnik i pedagog Martin Robotić;
pisac Karlo Bušić Jelić;
književnik Franjo Bartolov Babić,
pjesnik Stjepan Bačić;
pripovjedač i povjesničar Ilija Lešić Bartolov...

ŠOKAČKO SIJELO
Županjci su ponosni na svoje kulturne tradicije i korijene. Ovdje se svake godine održava Šokačko sijelo, priredba koja oživljava stara vremena i običaje. Županja tada živi u ruhu i duhu svojih predaka, slavonsko-šokačkom. Ako nikad niste bili na Sijelu, svratite jednom, doživjet ćete radosnu Županju uz tamburaše, folkloraše, pjesme, poskočice, svatovce, bećarce, slavonska jela i pila... Šokaško sijelo okuplja oko 3000 izvođača gledatelja, a mogu se pohvaliti da sam za jedno šokačko sijelo napisao jedan TV scenarij.

KUM I KUMOVI
Tomislav Palinić zamolio me telefonski da svratim u kafić Kum i tamo upoznam njegove prijatelje.
Naravno, svratio sam i upoznao cijelu četu vrlo zanimljivih mladića. Od Dražena Ilića, šankerske legende, do Cape (Hrvoja Lončarevića), najpoznatijeg županjskog nogometaša, i Grašeka, prvog nogometnog trenera. Upoznao sam i Zokija, vlasnika mjenjačnice kod kojeg možete kupiti, gotovo kao na rasprodaji, vrlo jeftine eure; Marija, najnižeg županjskohg mehaničara, visokog jedva dva metra, kažu mi u šali; svakako moram spomenuti Sajdžiju, Glavonju, Surog, Ivu, Balju, Mirka Debelog, Bisera, Batu, Roljka, Pilu, Mrču i druge čija imena nisam upamtio.
Popili smo nekoliko kava i sokova, a onda se svi razišli svojim poslom.

Moja je kava bila nešto slađa, premda sam lagani šećeraš, budući da nisam mogao odoljeti vrlo slatkom županjskom šećeru. Ispred Šećerane snimio sam nedogled dvoreda teretnih vozila nakrcanih šećernom repom. Čekali su strpljivo, dvadesetak sati istovar.
I iduća godina bit će slatka u Županji.
- 08:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #
24.10.2005., ponedjeljak
MIRNA NEDJELJA U ŽUPANJI
Jučer sam se cijeli dan izležavao, kljukao vitaminama, gulio banane, pio mlijeko i sokove i danas se već puno bolje osjećam. Doduše ne tako dobro za veće napore, ali se dade rekreativno prohodati Županjom.
Dugo me ovdje nije bilo. Sve tamo od 1993., kad smo u sklopu Šokačkog sijela odavde izravno prenosili TV emisiju Nek tambura svira. Sjećam se, dva dana prije izravnog prijenosa, gruhnule su dvije stopedesetice usred grada, u blizini hotela Jelen. Eksplozija me bila baš dobrano protresla.

ODJEĆA OD HRASTOVIH TRUPACA
Ali nema tih granata koje bi Županjce, te stare graničare, mogle zaplašiti. Njihova sportska dvorana bila je dupke puna tijekom izravnog prijenosa a, koliko se sjećam, emisija je bila posebno dobra i nabrijana.
Sjećam se, sve su kuće bile obučene u hrastove trupce. Tisuće i tisuće hrastovih trupaca uspjelo je zaštititi većinu domova. A to nije bilo lako, jer se po Županji gruhalo gotovo svaki dan pune četiri godine.

GRAD NOGOMETA I TENISA
Sad je Županja romantično jesenski lijepa, okupana nedjeljom i suncem. Ako ćemo pravo, i mene je sunce izvuklo iz kreveta.
Najprije sam prošetao do crkve, jer je nedjelja i jer su Županjci prilično bogobojazni ljudi, pa svake nedjelje dupkom napune crkvu. Mnogi ne stanu unutra, pa izvana slušaju riječ svećenika.
Zatim sam otišao do mjesta gdje je nekad bio spomenik nogometnoj lopti. Ako niste znali, u Županju je stigla prva nogometna lopta. Tu je prvi put igran nogomet i tenis.
Danas spomenika nema. Kažu da se obnavlja.
Potom sam otišao posjetiti prijatelja Stanka Prepunića.

TOMISLAV PALINIĆ
Znamo se još od prije rata. Upoznao nas je u Karaki Tomislav Palinić, također Županjac i moj davnašnji prijatelj. Tomislav, kojega svi osim mene zovu Ćošo, jedan je od onih prijatelja koji, bez obzira koliko se družite, uvijek ostaju u središtu vašega srca.
U doba rata bio je zarobljen i završio je u Kninu. Jedva smo ga izvukli iz zarobljeništva. Za razmjene, na kojoj sam bio, gotovo mi je srce puklo od radosti kad sam ga ugledao, vedrog i nasmijanog, premda je bio dobrano izmaltretiran. Mjesecima se oporavljao od posljedica čuvene srpsko-kninske gostoljubivosti.
Poslije sam mu tražio posao u Ministarstvu obrane, ali neka mu je konjina ponudila mjesto noćnog čuvara, premda je Tomislav završio ekonomski faks. Tako mu je to.

SNAŽNI ŽUPANJCI
Stanko je također dragovoljac. Uopće, mislim da su u Županji svi dragovoljci i dragovoljke, budući da su kao graničari stari odavno naučili čuvati granicu na Savi. I još nešto što mi se čini prilično važnim. Većina Županjaca visoki su i vrlo snažni ljudi. Izgledaju baš kao junačine. Pravi graničari. Oni iz filmova. Takav je i Stanko Prepunić. Kad sam ga upitao zašto su u Županji ljudi tako snažni, on mi je odgovorio da ih mame ne puštaju iz kuće dok ne budu teški 100 kg. Stanko se vratio s operacije žuči, pa je nešto lakši. I njegova se majka, 85-godišnja djevojka, zabrinula za sina i pozvala ga na dodatnu ishranu.

STANKO, DOBAR STRIC IZ ŽUPANJE
Iznenadio se kad me ugledao na vratima kuće u Zlatodolu. Najprije me nije prepoznao, ali kad se bolje zagledao u moje sijede brčine, sve mu je bilo jasno. Odveo me u negdašnju svoju gostionicu, koju je dao u najam. U mirovini je, pa mu se više ne radi u gostionici. A u toj nas je kući, baš u prostorima gdje je poslije uredio ugodnu gostionicu, znao ugodno iznenaditi dobrim švarglama, krvavicama, čvarcima, kobasicama i kulenima. Naravno, našlo bi se tu uvijek domaćeg vina i rakije, a ni njegovo ovdašnje društvo nikad nije bilo daleko. Uglavnom, smo se poslije viđali u Zagrebu, a Stanko nam je dolazio kao dobar stric, s naramkom kobasica i punih torbi čvaraka i ostalog mrsa.

MONDENI ZLATODOL
U gostionici me predstavio svojim prijateljima koji ovdje subotom i nedjeljom odigraju kraću partiju karata, dugu svega dvadesetak-tridesetak sati. Tek kadkad za stolom ostanu po dva-tri dana. Tu sam upoznao i oca gradonačelnika Davora Miličevića. Sjedio je u društvu i zabavljao se kartajući.
Poslije smo prošetali Zlatodolom. To je novo uređeni stari dio Županje, svega dvjestotinjak metara od središta. Ulice i kuće zaista izgledaju vrlo raskošno i prostorno. Nisam vidio kuću manju od dvjesto kvadrata stambene površine. Kad smo prolazili pokraj kuća i raskošnih vrtova, imao sam dojam kao da prolazim kroz neko od poznatih svjetskih mondenih mjesta.

HEJ, SUZANA!
Ovaj je dio Županje vrlo popularan. Stanko me upoznao sa mnogim uglednicima, pa tako i s Martinom Marićem, javnim tužiteljem Županje. I Martina pamtim iz 1993. godine. Bio je mlađi jedno dvadesetak kilograma. Nasmijan i vedar, pa mi uopće ne sliči mrgodnom tužitelju.
Stanko mi je pokazao autobusnu postaju za Dortmund. Naime, nešto niže njegove kuće stanuje vozač autobusa koji vozi uglavnom za Dortmund. Pa ako hoćete bolje mjesto u autobusu, onda morate doći pred njegovu kuću, gdje se na put u Njemačku ukrcavaju prvi putnici. Uglavnom svi u Županji znaju za tu izvanrednu međunarodnu postaju, pa uopće ne odlaze na autobusni kolodvor, nego ravno u Zlatodol.
Šetali smo Županjom dva-tri sata.
Ja u nadi da ću susresti Suzanu Nikolić, ljupku glumicu rođenu u Županji, a Stanko u očekivanju vremena kad će opet moći zagristi tablu špeka. Tako sam ja pričao mirisne priče o Suzani, a Stanko još mirisnije o tabli špeka.
Rastali smo se oko podne. Nisam dočekao sanjanu Suzanu, a ni Stanko, bormeč, nije zagrizao svoju sanjanu tablu špeka.
- 01:17 - Komentari (5) - Isprintaj - #
23.10.2005., nedjelja
S PRIJATELJIMA U GUNJI
Gunja je lijepo mjesto, tridesetak kilometara udaljena od Županje.
S južne je strane Sava i granica s Bosnom i Hercegovinom, a na sjevernoj strani jedna od naših najljepših šuma, Spačva. U plodnoj posavskoj ravnici okružuju je naselja: na zapadu - Posavski Podgajci i Rajevo selo; na istoku su Đurići, Račinovci i Jamena; sjeverno i sjeverno-istočno su Drenovci, Vrbanja, Soljani, Strošinci. A tek tamo iza Spačve su Lipovac, Podgrade, Donje Novo Selo, Nijemci, Komletinci, Otok itd.

AMAZONA D.O.O. I GAZDA KURTOVIĆ
Na samom ulazu u Gunju, kad idete iz Županje, stoji nekoliko zgrada. Na njima piše: Amazona, d.o.o. Gunja. Vlasnik i direktor tvornice moj je dobar prijatelj Haso Kurtović. Čudna je njegova sudbina. Najprije je dobro radio u jednom bosanskom poduzeću koje ga je slabo plaćalo. Zatim se zaposlio u drugom poduzeću u Vinkovcima koje ga je dobro plaćalo, ali ne previše dugo.
Zato sa Haso odlučio da stvori svoje poduzeće koje će dobro raditi i koje će svoje radnike dobro plaćati.
I tako je nastala Amazona. Tvornica namještaja.
Sad Amazona zapošljava 30 radnika + pet na određeno vrijeme. Zapošljavao bi Haso i više, kad bi mogao prodanu robu naplatiti.
- Nekad je ovdje radilo pedeset ljudi. I sve što smo proizveli – prodali bismo. Prodali jesmo, ali naplatili nismo. Zato sam odlučio izvršiti selekciju kupaca. Prodajem samo onima koji pošteno plaćaju.
Dok prolazimo pogonima, pitam ga koliko plaća radnike.
- Plaćam ih dobro, ali ne dovoljno dobro. Oni razumiju da su vremena teška. Uglavnom se držimo hrvatskoga prosjeka. Naravno, plaće su redovne. Nema besplatnog ili rada na povjerenje. Znaš ono: samo ti radi, ja imam nekih problema, ali dođem ti lovu.
Kažem da mu izložbeni salon baš i ne izgleda reprezentativno.
- A što mogu, kaže. Sve što proizvedem odmah ode. Ja kompletiram izložbeni salon i dok nešto odem u kuću, eto ti mušterija i sve odnesu. I tako iz dana u dan.
U kući, koja ima svoj privatni dio, su i kancelarije. Haso je opremljen modernom tehnologijom. Sve se obrađuje kompjutorima. Njegovo geslo je: ono što možeš učiniti danas, učini to već jučer.
Živi sa ženom, dvoje djece i unukom. U poduzeću su zaposleni žena, sin i snaha, a i kćerka često pomaže, premda još ode u školu.
Upoznao sam mu i sina Sadana, mladića koji je informatički toliko pismen da me oduševio. Imao sam nekih problema s kompjutorom i Sadan ih je začas sredio. (Dario, momak je čista petica!)
Kurtović me proveo imanjem.
Budući da voli samoću, napravio si je u dnu imanja drvenu kućicu u kojoj voli provoditi predvečerja. A kad je već kućica tu, sagradio si je i mali bazen. Nek se nađe za vrućina, kaže.
- Ma znaš, kaže mi na oproštaju, važno je da je čovjek zdrav. Kad si zdrav imaš sve. A kad si bolestan moraš se ubiti radeći da bi podišao bolesti. Skupa je bolest, brate moj. Eto, hvala bogu, ja sam zdrav.

DIVANITI S IMAMOM
Drugi prijatelj kojeg sam posjetio u Gunji je ovdašnji imam, Idriz Bešić. On stanuje u kući koja je u sklopu džamije. Prve džamije izgrađene u Hrvatskoj. Džamija je izgrađena 1969. godine, uz odobrenje ondašnjih vlasti, budući da u Gunji živi gotovo 50 % stanovništva islamske vjeroispovijesti. Nedaleko od džamije je crkva. I, baš ih je lijepo vidjeti, jednu uz drugu. Crkvena zvona i molitva mujezina izmjenju se u pravilnim razmacima i to nikome ne smeta, a mene, nevjernika, oduševljava.
Vrijeme je ramazana. Muslimani tada poste, pa sam, poštujući običaje, odbio sve što mi je gostoljubivi domaćin ponudio.
Idriz mi pokazuje skromnu i urednu unutrašnjost džamije. Oko džamije je gradilište, jer se ovdje gradi islamsko vjersko i kulturno središte.
Pitam imama otkad muslimani žive u Gunji, a on mi kaže da će uskoro biti gotovo stotinu godina. Bit će i više, jer su još iz davnina ovamo dolazili raditi brojni Bošnjaci islamske vjeroispovijesti. Bilo kako bilo, žive u složnoj zajednici s katolicima.
Imam se hvali urednom bibliotekom. I ja sam se pohvalio onime što imam pospremljeno u memoriji kompjutora. Kad je vidio što sve imam, zamolio me da mu nekoliko stvavi poklonim. Naravno, ja volim širiti znanje, pa sam mu presnimio blizu tridesetak megabajta različitih tekstova i studija.
S Idrizom je lijepo sjediti i divaniti. Priča mirno i razložno. Prilično je obrazovan i širokogrud. Poštuje i priznaje različitosti. Hvali se da je Gunja prvo mjesto koje je uvelo islamski vjeronauk u ovdašnje škole.
Sjedili bismo mi i pričali sve do noći, ali Idriz Bešić morao je u Vinkovce na iftar jednoj tamošnjoj muslimanskoj obitelji. Iftar je ramazanska večera u prvi sumrak, kad završava dnevni post.
Pozvao je i mene. Bijah preumoran i preslab, pa sam se radije odazvao zovu kreveta.
- 08:38 - Komentari (2) - Isprintaj - #
22.10.2005., subota
UMORAN, UMORAN SAM PRIJATELJI...
Kad je čovjek sretan čini mu se da mu ništa ne treba.
A treba.
Ja sam prekjučer bio toliko sretan što sam došao u Županju da sam potpuno zaboravio da čovjek mora jesti i piti.
Pa sam tako, onako umoran i okupan, malo prilegao, kao poslije ću nešto prigristi, i zaspao divnim zdravim snom.
Ujutro sam požurio javiti se gradonačelniku Županje, Davoru Miličeviću. Budući da sam došao u Županju kad je gradonačelnik u velikim obvezama, samo smo se pozdravili i ja krenuh prema Gunji.

SVE JE DOBRO DOK NE POĐE PO ZLU
Kiša me sitnim kapljicama milovala po licu, nježno kao županjska šokica.
Sve je u redu, dok računi ne dođu na naplatu.
Već sam bio prošao Bošnjake, dio predivne šume Spačve i zadovoljan ušao u Posavske Podgajce.
Uvijek se zgrozim kad na ulazu u neko naselje pročitam visok broj kuće. Prva kuća u Podgajcima, kad uđete iz pravca Županje, nosi veći broj od 350. A to u pječačkoj matematici znači da je naselje vrlo dugo. U prosjeku svakoj kući pripada najmanje 20 metara, pa kad to pomnožite s oko 200 kuća, onda vam je jasno da je naselje dugo najmanje 4 kilometra.

DOBRA JE SREĆA, ALI NIJE LOŠA NI ŠNICLA
Kojih se ja ne sjećam.
Jer su došli računi na naplatu.
Odjednom sam osjetio slabost. Skrenuo sam s mokre ceste, tražeči pogledom neko suho mjesto gdje bih sjeo.
Slijedeće čega se sjećam je neko pusto dvorište. Bezbrižno sam ležao na blatnom asfaltu i baš se lijepo osjećao.
U tom mi se trenutku blatni asfalt činio kao najmekši krevet.
Ja baš nisam neki paničar. Zatvorio sam oči i mirno analizirao što se to samnom dogodilo? Mrtav nisam, što je najvažnije. Ali slab jesam. Zašto?
Kad sam u glavi prošao posljednja dva dana, shvatio sam da ništa nisam jeo, a puno sam se trošio. Naravno, gladno tijelo nije više htjelo slušati, pa je leglo na blatni asfalt: ili ćeš me nahraniti, ili se ja odavde ne mičem?, kao da mi ljutitim šapatom poručuje.
Sjeo sam i pokušao se dignuti. Nije išlo.
Tada sam se sjetio da protekla dva dana nisam ništa ni pio.
Eto što sreća čini čovjeku: neda mu mu ni da jede, ni da pije!
Dozvao sam gazdaricu kuće i zamolio vode.

BRZ OPORAVAK
Poslije mi je pomogla da se podignem. Malo sam hodao, malo odmarao. Sve do dućana. Tamo sam kupio dvije velike boce hladnoga čaja. Možete misliti koliko sam bio žedan, kad sam gotovo litruipo čaja popio na iskap.
Nakon toga pojeo sam dva dobra sendviča i iskapio drugu bocu soka.
Kupio sam i "Jutarnji list" i odmorio u usputnoj gostionici uz "Jutarnji" i kavicu.
Poslije sam nastavio put kao da se nije ništa dogodilo i tako stigao u Gunju.
Nakon što sam posjetio prijatelje Hasu Kurtovića, vlasnika tvornice namještaja Amazona, i Idriza Bešića, tamošnjeg imama, vratio sam se u Županju.

VITAMINI, VITAMINI...
Odlučio sam se odmoriti dva dana, pa tek onda nastaviti put.
Jutros sam se opskrbio vitaminima, sokovima, ćevapčićima, mlijekom, bananama, jabukama i grožđem. Cijeli dan nešto žvačem, pijem i spavam.
Kad se još malo odmorim, možda kasno noćas, ispričat ću vam priče o dva moja divna prijatelja iz Gunje: Husi Kurtoviću i Idrizu Bešiću.

P. S. Blog se još jednom pokazao kao najbrži medij. Pa danas na Blogu radostan čitam vijest da je "Posljednja pričest", film moga sina Ivana Gorana Viteza, nagrađen na upravo završenom filmskom festivalu u Zagrebu.
Dariju hvala na muštuluku.
- 19:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #
21.10.2005., petak
KRALJEVSTVO ZA KRIVINU!
Najgore je stvari odgađati. Ono: poslije ću.
Vraga poslije! Najbolje je odmah učiniti ono što moraš, jer vam se poslije neće dati. Obveze su skupljaju, sve ih je više i sve ih je teže ispunjavati.
Kod mene se to ovako očituje: što su dani kraći, to sam umorniji. Dva sam dana ljenčario (opravdano, doduše) i već mi se ujutro ne diže. Ne piše mi se. Ne čita. Ne misli. Ne živi.
Zato sam jučer ujutro odlučio krenuti dalje, jer štogod radio, put valja prijeći. A mene čeka put do Županje.
Kad sam to rekao Željku Belji, slegnuo je ramenima. Predložio je da mi stvari prebaci u Županju, što sam prihvatio. Složio sam veliki ruksak u prtljažnik auta. I on ode automobilom, a ja blogomobilom.
Zahvaljujem na dobrim željama. Nadam se boljitku, a spreman sam i na gore.

ROKOVCI I ANRDIJAŠEVCI
Put do Cerne do Vinkovaca već sam jednom prošao. Bila je noć, pa sam taj put htio proći danju, jer su mi se svidjeli Rokovci i Andrijaševci. Ta dva mjesta dijeli Bosut, koji ovdje normalno teče. Jedna je obala rokovačka, a druga andrijaševačka. Na obje obale ribiči traže ribičku sreću.
Mjesta djeluju mirno i uredno. Rokovci su kraći od Andrijaševaca. Ta dva naselja čine jednu općinu - Andrijaševci. Zajedno broje oko 5000 stanovnika. Većinom se bave poljoprivredom, a ne treba posebno naglašavati koliko je ovdje zemlja plodna.
Vrijeme je šećerne repe, pa su okolna polja puna mehanizacije za vađenje budućeg šećera. Veliki i pretovareni kamioni jure prema županjskoj Šećerani.

INTERVJU NA TRAKTORU
Već nekoliko dana pitam se što traktoristi voze u prikolicima, osim kukuruza, kupusa, šećerne repe i sličnih proizvoda. Nikako nisam mogao identificirati nešto što mi je ličilo na piljevinu, ali tko bi piljevinu voziotraktorom i to u takvim količinama? Jest da piljevina može poslužiti u peradarstvu, ali...
I kad sam na izlasku iz Andrijaševaca primijetio traktor koji je vukao dvije prikolice te stvari, odlučih se malo provesti traktorom i kroz razgovor s traktoristom pokušati sam sebi objasniti što je to?
Traktorist, Ivan Miličević iz Babine Grede povezao me dio puta.
Nakon što smo se upoznali, upitah ga što to vozi.
- Piljevinu, reče.
- To vam treba za stoku?
- Ne treba. Ima i onih koji piljevinu koriste u peradarstvu, ali ja piljevinu koristim za grijanje.
Nisam razumio kako piljevinu koristi za grijanje. Objasnio mi je da postoje peći u kojoj se loži piljevina. Morate piljevinu dobro natiskati u tu peć i onda ona žari devet-deset sati. I to dobro žari, jer ta peć grije 100 kvadrata njegove kuće. Može se reći da je ta peć neka vrst centralnog grijanja. I to prilično jeftinog centralnog grijanja, budući da je piljevinu u prikolici platio svega 100 kuna. S tom će piljevinom grijati kuću pet mjeseci, što znači da ga mjesečno grijanje stoji svega 20 kuna.
I onda neka mi netko kaže da seljaci ne znaju dobro računati.
Kažem mu da je to najjeftinije grijanje za koje znam, a on mi reče da je bilo još jeftinije. Naime, prije su piljevinu dijelili badava, ali kad su u pilanama skužili zašto je seljaci upotrebljavaju, počeli su je prodavati.

KIŠICA DO ŽUPANJE
Cerna, Gradište – Županja.
Cerna je veliko naselje, koje se smjestilo na obje obale Bosuta. Koji ovdje opet ne teče. Barem ja nisam vidio, jer je površina Bosuta prepuna zelenih algi. Pa se ne vidi teče li Bosut ili ne teče.
Ulice su bile pune dječjeg smijeha, jer je jedna smjena u Osnovnoj školi završila radom, a počela je druga. Pa se pred školom natiskalo mnoštvo osnovaca.
Mislio sam da sam prošao ravni dio puta, ali put do Županje je nevjerojatno ravan. U jednom sam trenutku uskliknuo: Kraljevstvo za krivudavu cestu!
Srećom, s lijeve strane puta je velika šuma – Spačva. Kad mi dojadi ravan put, skrenut ću u šumu i obilaziti oko stoljetnih hrastovih stabala.
Od Gradišta do pred Županju pratila me kiša. Sitna, ugodna. Zato sam požurio.
Županjom je vladao predvečernji mir.
- 08:06 - Komentari (2) - Isprintaj - #
20.10.2005., četvrtak
NA BOLOVANJU
Popravljam se, čini se.
Mirovanje, burov i mast pomažu mi i noga mi javlja da je sve bolja i bolja. Ali, još uvijek nisam spreman za daleki put. Još mi oteklina smeta i ne mogu cipelu zažnjirati, pa sam donio odluku da i jučer budem miran, onoliko koliko miran mogu biti.
Vidim da se moj Bestjelesna-prijatelj javlja. Da mi je samo znati kako on, koji nema problema sa svojim bestjelesnim nogama, zna o ulozi liječnika i medicine kad je riječ o tjelesnim funkcijama? Ili bijaše bio, u nekom svom bivšem životu, tjelesan, kao što ja bijah bio bestjelesan?

TRUNJE I BALVANI
Nekolicina Vinkovčana i Vinkovčanki krenuli su protiv moga mišljenja i pisanja o gradonačelniku Vinkovaca. Frcao je smijeh i uvrede. Neki su možda čak i umrli od smijeha.? Mogu se ja ubijati dokazivanjem da imam pravo na svoje mišljenje, dakako na temelju informacija kojim raspolažem. Oni to ne priznaju. Jebe se njima za dijalog, oni bi vodili monologe.
Naravno, ima i razumnih primjedbi. Takva mišljenja poštujem. Ali sve podliježe onoj prispodobi: nek se baci kamenom onaj koji je potpuno čist, dakle bezgriješan.
Odavno znam da smo mi ljudi skloni vidjeti trun u tuđem oku, a u svome ne primijećujemo ni balvan.
Da je tako, mogao bih navesti bezbroj različitih primjera koja to potvrđuju, ali nije ovdje mjesto da se o tome raspravlja. Zato sam pokušao riješiti taj problem s prijateljem (kojem se doista veselim, Pliskavice, možda i više nego ti svojim prijateljima) Željkom Beljom.

ŠEPANJE GRADOM
Kad smo obavili novi pregled noge i kad je liječnik potvrdio poboljšanje, prošepah sa Željko Beljom Vinkovcima. Beljo je takav prijatelj da je, u znak solidarnosti, šepao zajedno sa mnom, premda mu nije ništa.
Najprije sam s njim raspravio problem mladih. Jer zaista taj problem postoji. Naravno da Gradsko poglavarstvo čini sve da mlade zadrži u gradu, ali to nije lako nigdje u Hrvatskoj, pa ni u Vinkovcima. Rat i pretvorba su učinili svoje, pa svake godine dio mladih ide, hej, čovječe, kaže Beljo, trbuhom za kruhom, iz Slavonije! A prije su iz istih razloga dolazili u Slavoniju!
Svake godine iz Vinkovačke gimnazije izlazi tisuću maturanata, a gotovo polovica njih ode negdje u svijet.

(Dok šepamo Vinkovcima, primjećujem da se Belji mnogi raduju; zaustavljaju ga, rukuju se, traže pomoć ili pitaju za zdravlje. Isto tako je bilo kad sam gradom hodio s gradonačelnikom.)

IZBORI SU BIT DEMOKRACIJE
Dakako, nije mi namjera da ovdje riješavam političke i druge probleme svih mjesta kroz koja prolazim na putu iz Zagreba u Zagreb. Pa tako se na ovome mjestu neće riješiti ni problemi Vinkovaca. Držim da će se riješiti u Vinkovcima, da će svoje probleme građani Vinkovaca znati sami riješiti.
Izbori su mjesto gdje se politički rješavaju sve stvari. To je bit demokracije. Pitam Belju koliko je građana glasovalo na prošlim izborima, a on mi odgovara – ne više od 40 % od ukupnog broja birača.
U tome je problem. Ljudi ne izlaze na izbore! Držim da nitko tko nije izašao na izbore nema moralnoga prava bilo što politički kritizirati, jer nisu ništa učinili da stvar riješe politički tamo gdje se to rješava – dakle na izborima!

BOSUT TEČE NIZVODNO I UZVODNO
Odveo sam Belju do Bosuta i upitao ga kad će Bosutu vratili bistrinu i zelenilo? Hoće li to Gradsko poglavarstvo učiniti za ovoga mandata.
Beljo mi kaže da nema Vinkovčana koji ne sanja o zelenom Bosutu. Napominje mi da je Bosut jedina rijeka koji teče malo nizvodno, malo uzvodno. Uvjeren je da će u ovome nadatu Gradsko poglavarstvo riješiti i taj problem.

PROMETNO RASKRIŽJE
Ali, napominje, nije sve u nama. Pa mi ispriča problem Vinkovaca kao negdašnjeg prometnog središta. Osobito željezničkog. Taj problem dobro znade jer je svojedobno radio kao strojovođa. Vinkovci su dosta zarađivali time što su bili željezničko raskrižje. Rat je i to uništio. Sad kad bi se mogli vratiti prugama stare željezničke slave, opstruira ih Osijek, jer bi oni htjeli prometno biti ono što su Vinkovci bili.
Beljo se nada da će se i to riješiti.

DINASTIJA BELJO
I tako dalje. Na svako pitanje odgovorio mi je iskreno i argumentirano. Isto onako kako je to učinio i gradonačelnik.
Pitam ga pripada li on dinastiji Beljo u Vinkovcima. Naime, on i njegova dva brata vlasnici su nekoliko kafića, bravarske radnje i jednog poduzeća.
Smije se i potvrđuje da pripada dinastiji Beljo. Kaže da su on i braća krenuli u biznis odavno, još u Jugoslaviji. Tad su imali kafiće, radionice... To imaju i danas, s time da su dobro i složno poslovali, pa su nešto i proširili djelatnost.
- Mi se kao braća pomažemo, ne svađamo se.
- Imaš li para?, pitam ga.
- Nemam, mi sve ulažemo u posao. Nemam para, ali imam kredita, smije se.

BOMBARDER S BOSUTA
Gledam ga. Priča vrlo živo i uvjerljivo. Ne razbacuje se riječima. Kratko i razložno objašnjava sve što ga pitam. Isti je takav bio u ratu: odlučan i razložan, pravi Bombarder s Bosuta!
- Znaš, ništa se ne može izgraditi preko noći. Srušiti da, ali izgraditi ne, kaže. Kad ova županija sredi sve što joj je rat oduzeo, kad kroz Vukovarsku luku prođe onaj teret koji je prolazio prije rata, kad se uspostavi pruga prema Pločama, kad Vinkovci opet budu prometno središte ovoga dijela Europe, kad razminiramo najplodniju hrvatsku zemlju, kad drvnoj industriji vratimo staru spačvansku slavu itd., e onda će u Vinkovcima goriti lampa ispred svake kuće, a ne samo usrid Vinkovaca! Ma, gorit će ta lampa na svakoj hrvatskoj stopi!

Vratio sam se u sobu, a jutros se osjećam puno bolje. Sad ću se spakirati i krećem polako prema Županji. Možda tamo sretnem Tomislava Palinića i druge prijatelje.
- 08:59 - Komentari (9) - Isprintaj - #
19.10.2005., srijeda
SUSRET S RATNIM PRIJATELJEM
Baš sam bio nikakav. Noga me bolila toliko da sam jedva hodao, a bio sam spreman promijeniti mjesto boravka i skoknuti do Županje. Budući da sam za boravka u Vinkovcima boravio u skromnom hotelu neskromnog naziva, Admiral, nasuprot gradskom poglavarstvu, najprije svratih kod tajnica Đurđice i Antonije na jutarnju kavicu.
Bilo je to ugodno druženje i časkanje s dvije lijepe i vrlo ljupke dame.
I baš kad sam izlazio, sretoh na vratima ratnog prijatelja Željka Belju, bez onih brkova po kojima ga pamtim. Željko je danas poduzetnik, kao i cijela njegova obitelj, i dogradonačelnik u drugom mandatu, dakle profesionalac.

NOĆ U DRENI
Sjećam ga se iz 91./92. godine. Bio je vrlo aktivan borac, da ne kažem žestok ratnik; isticao se sjajnom organizacijom, lucidnim analizama, neustrašivošću... Jedan od brojnih Vinkovčana koje znam i koji su stavili glavu na kocku, e ne bi li, baš u ravnici, zaustavili frkovitu najezdu osvajački nastrojenog istočno-susjedskog ljudstva i tehnike.
Koliko me pamćenje služi, družili smo se jedne prosinačke noći 1991., u lokalu Drena, vlasništvo njegova brata Drage. Po Vinkovcima je žestoko prašilo, a mi smo sjedili u podrumu, klopali ukusne čvarke, kobase, špek, kulin, luk, ljute feferone i pili, čini mi se, Đakovački rizling. Ja sam recitirao neku bezobraznu i duhovitu pjesmicu, smijali smo se i dugo u noć nazdravljali.
A sad ga vidim na vratima ureda na kojemu piše: Željko Beljo, dogradonačelnik.
Nakon srdačnog pozdrava, izgrlismo se/ izljubismo se, upita me kamo ću, a ja odgovorih da ću u Županju.
- Ovako šepav?
- Da, ovako šepav.
- E, nećeš, bogami,
reče Beljo, uze me za ruku i odvede prijatelju liječniku. Ovaj mi pak pregleda nogu, preporuči mi burov i neku mast. Beljo je odmah skočio u obližnju ljekarnu i kupio mi lijekove.

KAKO JE DRENA POSTALA GENSCHER
Još se nisam ni snašao, od posjeta liječniku, još nisam ni zažnjirao tenisice, a već smo sjedili u Dreni, to jest Genscheru, jednom od onih ugodnih vinkovačkih kafića-galerija. Sjećam se da je Drago preimenovao lokal onoga dana kad smo bili međunarodno priznati, 15. siječnja 1992. Nazvao ga je po njemačkom političaru koji je, bormeč, prilično zaslužan za međunardono priznanje Hrvatske. Slike preimenovanja lokala obišle su cijeli svijet, pa je čak i HTV to zabilježio u Dnevniku.
A Gencheru, za šankom, brat mu Drago. Pozdravih se s njim, popih kavu i, dok si dlanom u dlan, već sam bio u Stanoservisu, kod direktora Marka Marčinka.

I TAKO OSTADOH JOŠ JEDAN DAN
Željko je predsjednik Nadzornog odbora Stanoservisa, pa je svratio na dogovor s direktorom Marčinkom, budući da su Vinkovci ušli u sustav velikih gradova Hrvatske, pa valja mnoge stvari pokrenuti...
Poslije smo svratili do njegove kuće, gdje mi je pokazao stare fotografije, od kojih sam dvije presnimio, a onda me je odvezao u hotel i ostavio u sobi da liječim nogu.
Morao je hitno u Zagreb, pa me zamolio da se danas ujutro vidimo i prisjetimo starih vremena.
Što sam drugo mogao, nego poslušati ga, tim više što se jutros pokazalo da su burov i mast djelovali na moju nogu prilično ljekovito.
- 09:12 - Komentari (3) - Isprintaj - #
18.10.2005., utorak
KRUG
Jučer sam napravio zanimljiv krug: Vinkovci, Nuštar, Bršadin, Borovo, Vukovar, Bogdanovci, Marinci, Nuštar, Vinkovci. Ukupno 46 kilometara. Bila je to, zapravo, sentimentalna šetnja po baš nimalo sentimentalnim mjestima.

NUŠTAR
Recimo, Nuštar. Tamo sam posljednji put bio početkom 1992. godine. Sa mnom su bili Žarko Potočnjak i Ivica Vrkić. Nuštar, sav razrušen, bio je u magli i snijegu. Skupina naših boraca igrala je nogomet pokraj one čuvene uništene osamdesetčetvorke, neprijateljskog tenka koji se probio do samog centra Nuštra. Tek su ga tu naši branitelji uspjeli zaustaviti i tako obraniti Nuštar.
Sjećam se, Nuštar ili Monuštar, bio je potpuno razrušen. Bijahu razrušeni svi spomenici kulturne baštine, pa i Crkva Svetoga Duha, spomenik C-kategorije. Žarko Potočnjak i ja smo, kao duhovi, obilazili ruševine crkve i otkopavali oštećene kulturne vrijednosti. Okolo se pucalo, ali se mi nismo dali smesti. Ispod ruševina izvlačili smo vrijedne crkvene knjige. Naš tadašnji pratilac nervozno nas je tjerao iz crkve, plašeći se da neka topovska ili minobacačka granata ne zaluta i do nas.
Uopće kad govorim o tom vremenu, onda valja reći da su se u Vinkovcima i Nuštru, dakako uz Vukovar, vodile najžešće bitke. Vinkovci i Nuštar bili su okruženi neprijateljskim utvrdama Ostrovo, Bršadin, Cerić... A odatle se svakodnevno žestoko prašilo.
Uhvatio sa sebe kako gotovo trčim prema Nuštru, jer se plašim da će me iz Ostrova ili Cerića nešto maznuti po glavi.
Naravno, rat je davno završio, premda su tragovi rata posvuda vrlo očiti. Naime, uz novu ili obnovljenu kuću, možete još uvijek vidjeti i potpuno srušenu ili djelomice razrušenu kuću do nje.
Koliko sam vidio, Nuštar je prilično obnovljen. Od većih razrušenih objekata, onaj stari mlin grofova Bellas stoji sav obrastao u korov. Kroz godinu-dvije tu će osvanuti nova zgrada – Glazbeni centrar Nuštra.

BRŠADIN
Prvi put prolazim kroz Bršadin. I ovdje su natpisi ulica latinični i ćirilični. Naselje izgleda prilično uščuvano, malo je vidljivih ratnih ruševina, za razliku od Vinkovaca, Nuštra, Borova ili Vukovara.

VUČEDOLSKA GOLUBICA
Borovo se obnavlja, ali još je daleko od predratnog Borova. Uostalom, kao i Vukovar. Tu možete vidjeti raskošne zgrade, uz kojih još uvijek stoje ruševine. Dosad sam puno pisao o Borovu i Vukovaru, pa se ne bih ponavljao. Dovoljno je pogledati snimljene fotografije, pa će priče same izaći iz njih.
Međutim ne mogu a da ne spomenem Vučedol, arheološko nalazište koje nam otkriva da su prije 5000 godina na tome mjestu živjeli ljudi koji su već poznavali bakar. Bio je to početak prijelaza iz kamenog u metalno doba. Poznat je oblik vučedolske kuće: građena je od pletera i oblijepljena zemljom. Vučedolci su proizvodili prekrasne keramičke posude, od kojih je najpoznatija Vučedolska golubica. Danas poznata u čitavu svijetu kao simbol stradanja.
Ali ne bih o tome. Možda je bolje da ispričam Vukovarsku legendu o Katici.

VUKOVARSKA LEGENDA O KATICI
Kćerka Marka Lukića Katica, zarana je ostala bez roditelja. Bila je vrlo pobožna, pa se zavjetovala Gospi da će ostati nevina. Živjela je skromno od skupljanja jagoda, ljekovitih biljki i korijena. Razvila se u vrlo lijepu djevojku. U nju se zagledao vlaški poturica Hasan. Ona mu pobježe, ali se on zavjetova da će se osvetiti. Pomoću sluge, proglasi je kradljivicom i osudi na tešku tamnicu, misleći tako slomiti njen otpor. Ali nije išlo. Katica se nije dala slomiti i ponovo ga je odbila. Zato je Hasan dade ubiti. Mještani otkupiše njeno tijelo i zakopaše ga u šumici kraj Vukovara. Na tom mjestu odjednom se stvorio izvor ljekovite vode. Mještani tu digoše crkvicu. Tijekom vremena pripadne ta crkvica pravoslavnoj crkvenoj općini, koja je posveti prepodobnoj majci Paraskevi (Svetoj Petki).

VUKOVARSKA
Sjedim uz Dunav i promatram brodove što prolaze blizu naše obale. Voda me smiruje, ali i obnavlja uspomene na nedavno umrlu moju majku. Čini mi se kao da još ne vjerujem da je više nema. A ovdje, u Vukovaru, mnoga su djeca i mnoge majke nastradali. I prisjetih se pjesme Marije Pekaić Mikuljan:
Imao sam majku staru,
Živjela u Vukovaru.
Sanjam kuću kraj Dunava
Gdje sad majka stara spava.
U voćnjaku, njenom raju
Oraji joj lada daju.
U voćnjaku oraj drvo
Ja sam bio dijete prvo.
Dunave, Dunave...

Reci meni, majko mila
Je l ti rana teška bila?
Gdje su bratac i sestrica?
U kojoj su od ulica
Stradali od ubojica?
...

Sory, Marija, zaboravio sam nastavak.

SVETI BONO
Budući da je sveti Bono zaštitnik Vukovara, evo i priče o tom svecu:
Roditelji svetoga Bone bijahu pogani. Bono, pak, kad odraste, stupi u vojnike, dakako kao pogan. Kao takav bijaše strah i trepet kršćana. Za vojnikovanja upozna milošću Božjom pravu vjeru Kristovu, odbaci vojničko odijelo, te ga zamijeni svetim misničkim ruhom. Pokrstio ga je papa Stjepan I, nadjenuvši mu ime Bonus, t. j. - Dobro.
Rimljani ga, kao štovatelja kršćanskoga Boga, baciše u tamnicu, zajedno s papom Stjepanom I., Faustom, Mavrom, te još s drugom jedanaestoricom. Bio je nepokolebljiv u svojoj vjeri, pa ga car Galijen, nasljednik cara Valerijana, da pogubiti 1. kolovoza 260. godine. Bono je kasnije proglašen svecem.
Franjevac Josip Janković, rođeni Vukovarac, bio je vrlo utjecajan i kao generalni definitor boravio je u Rimu 1753. godine. Zamolio je papu Benedikta XIV. da za utjehu kršćanskoga puka u Slavoniji i Srijemu podari moći nekoga sveca. Papa je udovoljio želji i gradu Vukovaru dao je moći "glasovitog viteza i junaka Bone, slavnog misnika i mučenika, da bude prosvjetitelj, patron i obrana vukovarskoga grada".

SVETI BONO U RATU
U ratu protiv Hrvatske agresor je posebno napadao i rušio kulturna dobra i crkvene objekte, kao dio plana da uništi sve što je hrvatsko na ovome tlu. Napadnuta su 322 povijesna naselja, mnoge povijesne zaštićene jezgre. Stradale su 502 crkve i samostanske cjeline, od čega su 94 sakralna objekta potpuno uništena, a među njima i franjevački samostan i Crkva Sv. Filipa i Jakoba u Vukovaru. Unutrašnjost crkve je potpuno opljačkana, ali blago svetoga Bone ostalo je sačuvano. Najviše zbog toga što su se i neprijatelji bojali prokletstva. A to vjerovanje u prokletstvo prisnažila je smrt trojice četnika koji su htjeli opljačkati grob. Posvadili su se oko podjela blaga i međusobno se pobili.
Drugi puta stiglo ih je prokletstvo sv. Bone, kad su neprijateljski vojnici prenosili tijelo sveca u crkvi. Tom je prigodom nepoznat netko pucao po oskrvnavateljima svetoga mjesta. O tome su čak pisale i beogradske novine, spominjući da se Sveti Bono ne smije iznositi iz samostana, jer na to upozorava zapis o prokletstvu.

PISMO BAKI I UNUCIMA
Kasno sinoć vratio sam se u Vinkovce. Razmišljao sam, noćas, kako završiti krug koji sam prošao. I prisjetih se vinkovačke pjesničke legende Vlade Kovačića koji piše svojoj baki:
Spavaj mirno, radenice moja!
Sve je, drago bako, kao prije:
Na platnu se trobojnica smije
I utkani sni na njemu žive.
Mi smo jaki,
Još nam srce bije!


To bi bilo to. A ja krećem prema Županji, odakle ću ponovo na Dunav i u Ilok.
- 08:27 - Komentari (3) - Isprintaj - #
17.10.2005., ponedjeljak
GRADONAČELNIK PO MJERI GRADA
Kad je netko u tri mandata gradonačelnik grada, onda je očito da su građani njime zadovoljni. Zato sam želio upoznati dr. Mladena Karlića, gradonačelnika Vinkovaca, koji će, kako stvari među građanima stoje, valjda tu dužnost obnašati doživotno, ako prije toga ne oboli od čira na dvanaestniku i tako postati sam sebi pacijent.
Naime, dr. Karlić je liječnik-internist, a internisti su vrlo temeljiti ljudi. Prije nego što dijagnosticiraju bolest, stoput prouče simptome. Tako manje griješe. Tu naviku internista zadržao je Mladen Karlić i kao gradonačelnik grada na Bosutu. Budući da su Vinkovci u Domovinskom ratu prilično teško nastradali, znači da gradonačelniku nije baš lako, pa mu zaista prijeti opasnost da mi se u bolesti pridruži, kao što se pridružio u šetnji, te ćemo mi ulkusari, nažalost, dobiti još jednog uglednog člana.
Naravno da mu to ne želim.

TAJNICA
Ugodno sam se osjećao u uredu gradonačelnika. Možda zbog dobre kavice, a možda i zbog ljupke i vrlo ljubazne tajnice gradonačelnika, gospođe Đurđice Mađar, Osim što je vrlo ljupka, gospođa Đurđa ostavlja dojam da je samo vas čekala, da je tu samo radi vas. Zato sam u ured gradonačelnika došao petnaestak minuta ranije. Da se malo družim s lijepom damom i da uživam u njenoj pažnji.
Ako je tajnica ogledalo svoga šefa, onda gradonačelnik Vinkovaca ima najbolje ogledalo u Hrvatskoj.

BOLJE SPRIJEČITI, NEGO LIJEČITI
Mnoge su dobre inicijative pokrenute iz ovoga ureda. Budući da je gradonačelnik liječnik, zna najbolje koja sva zla izaziva ovisnost o drogi, pa je, zajedno s dr. Nikolom Drobnjakom pokrenuo Centar za prevenciju i suzbijanje ovisnosti. Premda u Vinkovcima nisam imao dojam da mlade baš muči neka ovisnost. Osim ovisnosti o svome gradu koji neizmjerno vole. Budući da gradonačelnik pripada onoj vrsti ljudi koji bi radije spriječili, nego liječili, onda nije ni čudo što gotovo sve inicijative idu u pravcu da se najprije uoči i onemogući uzrok, a tek onda se, ako to ne uspije, ide na liječenje posljedica.

SKRB ZA MLADE
Vinkovci još uvijek liječe rane Domovinskog rata. Neke zgrade zjape prazne, nekih više nema. Kao što nema prostora gdje je nekad bila čuvena Vinkovačka knjižnica koja je izgorjela u ratu.
Taj će prostor dobiti novi sadržaj, izgradit će se centar za mlade, kazalište s oko petstotinjak mjesta u gledalištu, poslovni prostori, trgovine i slični sadržaji, a u obližnjem napuštenom Domu negdašnje JNA bit će izgrađeno medijalno središte za mlade, s niz vrlo zanimljivih sadržaja.

POSLOVNA ZONA
Kad Vinkovcima šećete s gradonačelnikom, onda ste osuđeni na stalno zastajkivanje, jer svatko bi na ulici s njim prozborio koju riječ. A on je beskrajno strpljiv. Čini se kao da poznaje svakoga u gradu, jer ga zaustavljaju, čini mi se, i bebe u kolicima.
Ponosan je na to što su Vinkovci najuspješniji grad u ovome području, unato svemu. Doktor kaže da to mogu zahvaliti svim građanima, čije ideje, on kao čelnik grada, poštuje i nastoji izvršiti.
Posljednje vrijeme zauzet je oko poslovne zone Vinkovaca. Priča mi da Vinkovci imaju mnogo obrtnika, pa su i poslovnu zonu namijenili njima, e ne bi li proširili svoje obrtničku poslovanje. Naime, mnogi rade u gotovo nemogućim uvjetima, pa je otvaranjem poslovne zone pokušaj da im se omogući proširenje obrtničkog djelovanja.
Posebno ističe dugu tradiciju vinkovačkih obrtnika, pa mogu reći da su Vinkovci grad u kojem se drži do svih tradicija, pa i obrtničkih.

GRAD KULTURE
Vinkovčani su poznati i po svojoj kulturi i gostoljubivosti. Kad govori o kulturi,, gradonačelnik spominje dugu tradiciju Vinkovačkih jeseni, Festival glumca, galeriju, pisce, slikare, kipare... Njegov je ured uvijek otvoren majstorima pera, kista, scene... Pokazuje mi obnovljenu zgradu HAZU.
Kad govori o gostuljubivosti, onda se prisjećam svojih ranijih boravaka u Vinkovcima, prisjećam se što u Vinkovcima govore moji prijatelji glumci, koji ovdje vrlo rado svraćaju. Vinkovce su prihvatili kao svoj grad, a grad im se odužio tako što organizira festival posvećem isključivo glumcima. Njima se i gradi buduće kazalište. Kako bi u Vinkovcima mogli gostovati i veći kazališni ansambli i predstave.
Već sam spomenuo da je u Vinkovcima gotovo svaki kafić neka vrst likovne galerije.

VELIKO VINKOVAČKO SRCE
Naši gradovi često prijateljuju s drugim gradovima u Hrvatskoj i inozemstvu. Vinkovci su i tu izuzetak, jer održavaju prijateljske veze s pet gradova: Ohridom (Makedonija), Koprivnicom (Hrvatska), Širokim Brijegom (Bosna i Hercegovina), Camponogarem (Italija) i Emmendingenom (Njemačka).
Čini mi se da tu neće stati, jer Vinkovčani kažu da su vrata njihova grada, kao i njihova srca, otvorena svim dobronamjernicima odakle god došli.

MEDIJSKO SREDIŠTE
U kratkoj i sadržajnoj šetnji gradom, posjetili smo Novinsko i radio-informativno društvo Vinkovaca. Primio nas je Šefik Kapetanović, direktor, diplomirani inženjer i jedan od najboljih vinkovačkih slikara, čije su mrtve prirode toliko žive da vam se čini kako čujete njihovo disanje i otkucaje njihova srca, da čujete kako lišće šušti, kako vjetar zavija kroz guste hrastove krošnje.
Šefik je rođeni Vinkovčan. Kuća u kojoj je direktor posluje više nego dobro. Ne boji se konkurencije. Štoviše, konkurencija potiče na bolji rad. Što da vam kažem o njemu. On, recimo na sva usta hvali konkurentnog Juru Hrvačića. A tko hvali moga prijatelja i moj je prijatelj.
Šefik nas je počastio sokom. Razgovarali smo i svemu i svačemu, pa i inicijativi koju će pokrenuti grad Vinkovci, a njegova informativna kuća toj će inicijativi dati svu potrebnu marketinšku i promidžbenu pomoć.

ZAGRLJAJ DUG 2.800.000 RIJEČI
A evo u čemu je riječ.
Hrvatska ima vrlo dugu granicu. Negdje oko 2800 kilometara. Kad te kilometre pretvorimo u metre, onda dobijemo 2.800.000 metara. A kad te metre pretvorimo u riječi i dobit ćemo isto toliko riječi.
Valja nam samo pokrenuti akciju i animirati sve blogore, pisce, novinare, školarce itd. naše građane da opišu, u kratkoj priči ili pjesmi, svoj dio domovine Hrvatske. Svoju ulicu, kuću, grad, livadu, šumu, rijeku, potok, jezero, more, uvalu, otok, susjeda... sve, sve što vole i čemu se raduju unutar ovih 2800 km. Ni jedan napisani rad ne bi trebao biti duži od dvadesetak redaka. Kad se skupi dovoljan broj priča, odnosno kad priče budu dostigle brojku od 2.800.000 riječi, onda ćemo biti jedina država na svijetu koja je svoje granice zagrlila riječima.
Priče ćemo skupljati na Blogu i po školama. Na tu ste stranicu svi dobro došli.
Nosilac ove velike akcije bit će grad Vinkovci i njihov gradonačelnik dr. Mladen Karlić.
O tome će još biti riječi na Blogu. Gradonačelnik očekuje da bi cijela ideja mogla biti završena točno kad ja završim svoj put.
Meni se čini da je priča fantastična. To isto kaže i gradonačelnikova tajnica. Šefik Kapetanović, kao stari medijski šmeker, odmah je uskočio u priču.
A dr. Mladen Karlić se zadovoljno smješka. Još jedna dobra priča kreće iz njegova grada, iz Vinkovaca.


- Znate li što simbolizira ona lampa što gori usred Vinkovaca, pita me.
Ja ga začuđeno gledam.

- Svjetlo, kaže, svjetlo. A svjetlo je Život. U Vinkovcima ta svjetlost gori već punih 7500 godina. Eto, to je ta lampa koja gori, već 7500 godina, usrid Vinkovaca.
Riječ da bih rekao.
- 02:17 - Komentari (26) - Isprintaj - #
16.10.2005., nedjelja
RETKOVCI, PRKOVCI, ŠIŠKOVCI...
Zapravo, petak i subota su mi malo izmakli kontroli. Blog nije radio, pa sam si zadao prilično duge ture hodanja. Jest da mi je desna noga malkice šepava, jer mi je otekao ozlijeđeni prst, ali poslije desetak kilometara, prst se zagrije i tada više ne boli. A kad navečer dođem u hotelsku sobu, onda imam vremena da sjedim u kadi i liječim umorne mišiće i bolne rane na nožnim prstima. Primjećujem da mi rastu novi nokti na ona dva beznoktna prsta.
Od koljena do ruba cipele imam nekoliko ogrebotina od šiblja i trnja (Diiinooo, kako je u Trnju?), a jedna je ozljeda od ruba nepažljivog kreveta. Pa mi noge izgledaju kao da sam igrao nogomet, a ne mirno hodao.

JUTARNJE HLADNOĆE
No, dobro. Sve su to posljedice nemirnog hodanja, pa se može reći da sam priličan sretnik budući da me još nije napao ni jedan ljuti vepar, ili bijesan pas. Osim onog seoskog đukca, kojeg je neki Zagorac nahuškao na mene, nije bilo sličnih incidenata. Još se nisam oskliznuo i slomio neku od kostiju. Nadam se da će me sreća i dalje pratiti.
Ujutro sve teže podnosim hladnoću. Zato moram jedan od slijedećih dana skoknuti u Zagreb po zimsku garderobu, to jest košulje s dugim rukavima i neke samterice ili traperice. Zasad hladnoću podnosim jutarnjim bržim hodom. Već gdjegdje postižem brzinu od gotovo devet km na sat. Ali takvu brzinu postižem izdržavam samo pola sata. Tako se ugrijem, pa hodam dalje normalnim tempom od šest-sedam km na vuricu.

PRIPREME ZA OLIMPIJADU
Jučer sam hodao do na relaciji Vinkovci, Ivankovo, Retkovci, Prkovci, Šiškovci, Cernu, Rokovci i Andrijaševci, da bih kasno stigao natrag u Vinkovce. Ukupno 51 km. Ne osjećam nikakav umor, štoviše, osjećam se vrlo snažno, tako da ću iduće dane pojačati tempo hodanja.
Palo mi je napamet da bih mogao ispuniti olimpijsku normu na 50 km. Pa da, ako budem živ, sudjelujem kao aktivni sportaš, na Olimpijadi u Pekingu. Imat ću tada 69 godina, pa... ako ne otegnem papke, možda postanem najstariji aktivni Olimpijac do sada.
Zato ću ovu zimu iskoristiti da uvježbam ono smiješno hodanje. Kad tako hodam puno mi je lakše nego kad šećem. Jer su mišići opušteniji, a tako se ne hoda samo nogama, nego cijelim tijelom. Sad bi bilo dosta privatnosti, valja i slovima prohodati ono što su noge prošle.

IVANKOVO
U Ivankovu su kuće iznad ceste, kojih deset metara nadcestovne visine. Prema kućama vode stepenice. Isto je i s crkvom. Pa kad idete u kuću ili crkvu osjećate se kao da idete na neku svečanost. Još samo da fanfare zasviraju, pa da dojam bude potpun.
Središte Ivankova je prometna ludnica. Naime tu prolazi glavna prometnica prema Đakovu i Vinkovcima, pa je cesta uvijek prepuna vozila. To su Ivankovčani riješili semaforom, jer bi inače bilo nemoguće prijeći s jedne strane na drugu.
Inače, Ivankovo, kao i sva ostala slavonska mjesta, djeluje vrlo lijepo i uredno. Meni zapravo sva ova mjesta djeluju kao predgrađe Vinkovaca.
Ljudi su vrlo ljubazni, često me zaustavljaju i pitaju sve i svašta. Volim se družiti. Volim razgovore. Volim nova poznanstva. Naročiti s damama, da ne kažem s vedrim snašama, vatrenim šokicama.
Tri sam kilometra prošao uz željezničku prugu, ulicom Marina Franičevića, pjesnika, izvrsnog esejista, kritičara i književnog povjesničara. Marin je davno umro. Poznavali smo se dobro. On i brat mu Jure Franičević Pločar, bili su dvije suprotnosti. Juru sam volio kao pisca, a Marina poštovao. I, eto, na rubu Ivankova hodam ulicom njegova imena i prisjećam se svojedobnih razgovora.
Baš kad sam izlazio iz Ivankova naletio sam na svatove u dvorištu. Tamburaši su tamburali, jelo se i pilo i pripremalo na odlazak po mladu.

LIJEPA FRIZERKA U RETKOVCIMA
Iz Ivankova me put odveo u Retkovce. Već mi je bedasto govoriti kako su sva ta mjesta vrlo uredna i bogata. Bedasto jest, ali uvijek to činim sa zadovoljstvom.
I tako, jedna je kuća, više dvorac, privukla svojom raskošnom ljepotom. Zaista izgleda fantastično. Dolje su poslovni prostori, a na katu se stanuje.
Baš kad sam izvadio iz džepa neumornog Sonyja Ericssona, iz frizeraja je izašla vrlo privlačna dama s metlom u ruci. Onako s vrata upitala me jesam li to ja. Okrenuo sam se, no na ulici nije bilo nikoga.
Ona se nasmijala i pozvala me u frizeraj da malo odmorim i popijem čašu soka. Naravno, ne trebam naglašavati da bi iz njenih ruku popio bilo što. I tako smo sjedili desetak minuta i pričali. Barbara Perić, tako se zove, udana je. Zadovoljna je životom u mužem. U mjestu je poštuju kao vrsnu frizerku. Za put mi je spakirala nekoliko vrlo ukusnih kolača.

KOMUŠANJE
Svega nekoliko metara od njene kuće u samom središtu Retkovaca, čuo sam veselu glazbu. Dopirala je iz nekog dvorišta. Ispružih vrat kao žirafa i pogledah. Kad tamo, žene i djeca komušaju kukuruze, a muškarci žute zrele klipove odnose na tavan gospodarske zgrade.
Kad su vidjeli moju glavu, pozvaše me unutra i tu upoznah obitelj Zvonka Šinjorija. Svi su oni i članovi KUD-a Sloga.
S velikog tranzistora treštala je neka vesela šokačka pjesma, a cure i momci su je složno pratili. Baš ih je bilo lijepo slušati!
Njihov KUD je osnovan 1932. godine. Ima više članica od članova, dvije tamburaške sekcije, dječju sekciju i sve skupa 72 člana. Raspon godina je od 7 do 77. Kažu da se razlika u godinama ne vidi kad plešu i pjevaju.

MIRIS DUNJE NA ORMARU BLOGA
Počastiše me sokom i žutom, mirisnom dunjom.
Koju sa zadovoljstvom ostavljam na ormaru Blogu.
Nek nam Blog miriše po zreloj dunji. A to je miris koji sam gotovo zaboravio.

INVAZIJA KOMARACA UZ RJEČICU BID
Prkovci i Šiškovci ostali su mi u uspomeni po komarcima. Uz samu cestu i kroz naselja protječe rječica Bid. Budući da sam tuda prolazio u predvečerje, kad se komarice bude vrlo gladne, navalile su na mene kao da nikad nisu jele.
Inače, Prkovci su me posebno oduševili šarenilom svojih kuća. Ni jedna kuća nije isto ofarbana, pa me ta živost odvukla na kraj sela. Tako sam promašio put za Šiškovce. Već sam zašao duboku o šumu, kad se kraj mkene zaustavio automobil i vozač se ponudio da me odveze u Kladovac.
Koji vražji Kladovac?
Uspostavilo se da sam krenuo krivom cestom, pa sam se vratio i produžio za Šiškovce..
Tamo sam uočio i kuću na kojoj je velik grb Dinama. Ovu fotografiju posvećujem prijateljima Kužeu, Mustedanagiću i Mamiću.

NOĆ NA CESTI
Morat ću se naviknuti i na noćno hodanje. Naime, dani su sve kraći, a moje relacije sve duže.
Mrak me uhvatio u Cerni, gdje sam upoznao darovitog pisca Marinka Boškovića.
Od Rokovaca i Andrijaševaca vidio sam samo svjetlo. A između mrak. Mrak na cesti, prošaran svjetlima rijetkih automobila.
U nekoliko kuća slavilo se, vjenčanje ili rođendan. Domaćini su me zvali na večeru, ali morao sam požuriti doma u hotel.
Gdje su mi pod prozorom, u restoranu hotela, svatovi pjevali sve do ranih jutarnjih sati.
- 17:44 - Komentari (4) - Isprintaj - #
DUG PUT S OSJEĆAJEM MUČNINE
Bio je to prilično dug put: Jarmina, Karadžićevo, Gaboš, Markušica, Šodolovci, Koritna, Semeljci, Vrbica i sve tamo do mlina u Mikanovcima, gdje sam završio pješačenje i u Vinkovce su ugodno odvezao u automobilu, Zvonka Hajdukovića, kontrolora HTV, koji me je, unatoč mraku, prepoznao i odvezao u Vinkovce. Ta dionica iznosi 82 kilometra, do Vinkovaca. Od čega sam propješačio 57, čime sam nadmašio svoj dotadašnji rekord.
Ali, krenimo redom.

JARMINA
Sjeverozapadno od Vinkovaca, raširila se slavonskom ravnicom općina Jarmina. Naselje kao svako slavonsko naselje: široki šorovi, lijepe i prostrane kuće, voćnjaci, vinogradi, livade... Jedni beru kukuruz, drugi se bave sjetvom pšenice.
U oko 800 kuća smjestilo se nešto više od 2700 stanovnika, od čega je više muškaraca, osobito onih u godinama za ženidbu, pa ovime obavještavam ljupke i poštovane da ovaj podatak uzmu na znanje, tim više što je Jarmina vrlo bogato mjesto s četiri ugledne firme, jednom školom i jednom crkvom.
Stanovništvo se bavi poljoprivrednom ili su zaposleni u obližnjim Vinkovcima.

KARADŽIĆEVO
Dio koji sam prohodao nazvao sam latinično-ćirilična Hrvatska, budući da su nazivi ulica obilježeni latinicom i ćirilicom.
Karadćićevo je malo naselje, sa svega možda stotinjak kuća, i oko 250 stanovnika. Mali Karadžićevci idu u osnovnu školu nazvanu po Vuku Karadžiću. Selo je dugo, kao sva slavonska sela, a na pašnjacima sam primijetio nešto ljubopitljivih krava i manje znatiželjnih ovaca.
Stanovništvo se u ove jesenske dane bave uglavnom obnovom kuća, na kojima su vidljive posljedice rata.
Dok sam prolazio selom, ljudi su me nepovjerljivo gledali, što li taj snima?, ali su na pozdrav odgovarali pozdravom. Oko Karadžiećav, kao i ostalog dijela latinično-ćirilične Hrvatske, posijane su mnoge mine, pa umjesto plodnih slavonskih polja, gledam bujan korov. To vam izgleda ovako: polje kukuruza, polje, šećerne repe, polje koje će se ove jeseni zasijati pšenicom, polje različitiH mina. Pa opet istim redom.

MARKUŠICA
U Karadžićevu sam skrenuo s normalnog puta i zaletio se nekim poljskim puteljkom. Bilo je to tužno hodanje; desetak polja zasijano kukuruzom i isto toliko minama. Na putu dugom sedam kilometara nisam sreo nikoga. Tek nešto vrana, vrabaca, nekoliko zekova i jednog psa lutalicu. Zvao sam ga da podijelimo sendvič, ali taj baš ne vjeruje ljudima. Zato sam mu sendvič ostavio nasred ceste, a kad sam odmakao desetak metara, on je zgrabio sendvič i nestao u šikari. Poslije sam ga vidio samo još jednom. Shvatio je da više nemam hrane, pa se vratio pelegrinskom životu.
Na glavnu sam cestu izašao kod Kaboša, pa sam samo fotografirao tablu na ulazu u selo, i krenuo put Markušice. To je lijepo mjesto kojim dominira pravoslavna crkva. Nova novcata. Tu je i osnovna škola, a i nekoliko dućana i praznih lokala. U Markušicu sam ušao baš kad je škola završila, pa sam začas bio okružen malim pučkoškolcima. Vole se slikati, pa sam ih fotnuo nekoliko puta. Poslije sam im objasnio tko sam i što sam. Pitali su me za adresu, a kad sam je izgovorio, jedan me klinac stalno ispravljao. Ja bih rekao točka, a on bi odmah ispravio na tačka. Drugi su klinci uredno upisivali ovu adresu. Zahvaljivali su se što će biti na internetu i htjeli su mi nešto pokloniti. Jedan klinac, onaj najmanji, Janko Tepeš, poklonio mi je olovku, a drugi je (nisam mu stigao zabilježiti ime, jer je stigao školski autobus) jedva našao neki mali kamen. Evo, da nas se sjetite, rekao je, pažljivo mi stavljajući kamen u ruku.

ŠODOLOVCI
Mislio sam da ću se moći svladati i uputiti se ravno u Semeljce, ali vrag mi nije dao mira, pa sam prešao županijsku granicu i uputio se u Šodolovce. Naime, iz Šodolovaca su dobrano pičili po nama, pa sam htio tom općinom proći i vidjeti mjesto koje je bilo jedno od uporišta velikosrpske agresije.
Šodolovci su općina kojoj još pripada šest naselja: Ada, Koprivna, Palača, Paulin Dvor, Petrova Slatina i Silaš.
U središtu je križ, spomen obilježje Vidovdanu. Fotnuo sam križ i prisjetio se teksta Augusta Cesarca: Vidovdan slijepih miševa, objavljen u Krležinu Pečatu 1919. godine. Sjajan naslov i još bolji tekst. Valjalo bi ga ponovo pročitati.
Čini mi se prazno naselje i prilično siromašno. Zanimljivo samo po nedavnoj agresiji i brojnim minskim poljima kojima su zasijali plodna slavonska polja. Uredno sam pozdravljao stanovništvo i oni su mi uredno odzdravljali. Na kućama su vidljive tragovi rata. Mnoga su domaćinstva prazna. Ispred kuća, kao posvuda u Slavoniji, orasi. Ima ih u jarku pokraj ceste, pa sam nakupio gotovo punu najlon vrećicu.

MINE
One su posvuda. S jedne i druge strane ceste. Oznake su odmah do puta. Približio sam se jednoj oznaci na svega dvadesetak centimetara. Iza nje je šikara, valjda puna mina.
Naši momci bave se upravo razminirivanjem golemih prostranstava oko Šodolovaca. Potražio sam ih, ali budući da je bio petak popodne, valjda su već otišli na vikend u obiteljsko ozračje.
Fotnuo sam jedno polje označeno brojnim crvenim vrpcama. Tuda je prošao čistač mina, ogroman stroj koji gazi po minama, kao slon po mravinjacima.
Mislio sam da ću se osjećati ljepše kad prođem kroz Šodolovce, ali nisam. Bilo mi je malo mučno od sveg tog miniranog sivila. Čak ni orahe nisam mogao jesti. Objesio sam ih na jedno drvo pokraj puta (jebeš orahe!) i požurio praznom cestom prema Koritni i Semeljcima.

SEMELJCI
A Semeljci su čist nekaj drugo.
Prošao sam kroz Koritnu, Semeljce, Kešince i Vrbicu, naselja koja pripadaju općini Semeljci. Tu dominira seoski pejzaž.
Recimo Koritna. Tamo sam vidio purane i kokoši velike kao ovce. Fotnuo sam ih, ali ne znam koliko je to vidljivo. Naravno, krave nisu u zatvorima, nego šeću slobodno zelenim livadama, pasu, izležavaju se, ogovaraju veterinare (kad ne mogu bikove) i poziraju znatiželjnicima kakav sam ja.
Kuće su uredne, a snimio sam čak i jedan sasvim novi dvorac u kukuruzima. Fotos je zanimljiv po tome što se od dvorca gotovo i ne vide kukuruzi.
Semeljci i Kešinci su zapravo jedno naselje, dijeli ih samo premošten potok.
Mjesta djeluju vrlo uredno i bogato.
Bilo je već predvečerje, pa su ulice bile prazne. Promet prilično rijedak.

VRBICA
Kad sam prolazio Vrbicom, ugledao sam prizor kojeg nisam vidio od djetinjstva. Krave se vraćaju s paše, idu slobodno cestom i skreću u svoje dvorište. Dok sam stigao do njih, već je većina bila u dvorištu, pa sam samo stigao uslikati poslednje dvije, s pastirom koji je gurao bicikl.
Odmah iza Vrbice vratio sam se u Vukovarsko-srijemsku županiju.
- 14:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #
13.10.2005., četvrtak
U "PASSAGEU", DOK TI VRELE KRADOH POLJUBLJAJE
Za mene se baš ne bi moglo reći da sam neki supermen. Štoviše, sklon sam svemu prije nego supermenima, ali raduje me kad nisam bolestan, kad me ne muče bolne ozljede tako da mogu mirno hodati, gledati, družiti se i sve ono što sam radio proteklih 26 stotina kilometara.
Jutros sam se vrlo rano digao, završio tekst i krenuo još dok je ona lampa svijetlila usrid Vinkovaca.
Naime, danas sam u trinaest sati imao sastanak s gradonačelnikom, dr. Mladenom Karlićem. Zato sam krenuo rano na put, e da bi se vratio točno na vrijeme.
Nije išlo. Morao sam se vratiti u toplu kadu hotela Admiral, jer me ozlijeđeni prst baš bezobrazno bolio. Vrag mu nokat pojeo!
Kad sam stvar u sobi malkice riješio i osposobio desnu nogu za kakvo-takvo hoduckanje, bilo je kasno da ispunim svoj današnji hodački zadatak.
Zato sam gazuckao Vinkovcem, kao De Belly Bestjelesnom ljepoticom. Nježno i oklijevajući, meračući svaki korak kao rečenik lagahnu rečenicu.
I, kamo god krenuo, srce me vuče prema Krnjašu. Kao da ću sresti stare dobre pokojnike kako sjede na obali Bosuta i peru sapunom prljavu vodu, e ne bi li Bosutu vratili zelenilo svoga ¸18., 19. ili 20. stoljeća.
Na Krnjašu tek biste davnih strastnika, spomenici i spomen ploče, a s njima se baš ne znam družiti.
Proteklih dana promatrao sam kafiće, pa sam našao privremeno duhovno sjedište u Passageu. Lokal je malo iza mosta rijeke stajačice, ako krenetu Šetalištem Dionizija Švagelja. S ugodne terase možete promatrati šetalište uz obje obale Bosuta, a kad vam to dosadi, okrenete pogled prema kafiću. A u kafiću pravi blagdan za oči: čuvene vinkovačke prirodne ljepote, da ne kažem ljepotice. A prirodnih ljepotica zaista je puno u ovom drevnom gradu, obitavalištu bohemske aristrokracije.
I, tako tražim pogledom davne sjene i današnje vrijeme. I jedno i drugo je O. K., skromniku kakav sam.
Budući da se volim družiti, prilazio sam klincima i klinkama i pokušao ih šarmirati pričama, pjesmama, laptopom, mobitelima i ozlijeđenim prstom desne noge.
Tako sam upoznao Juricu Rimca, kako reče, muža gazdarice kafića Passagea, slađahne Slađane istog prezimena, košarkaškog. Jurica je mladić kome Vinkovci vire razbacani posvuda: u očima, rukama, nogama, a kaže mi da Vinkovaca ima najviše u srcu i glavi.
Kad sam ga upitao što je njega i ženu mu privuklo da lokal otvore baš na ovome mjestu, on mi je odgovorio protupitanjem: a gdje bih drugdje.
Zaista nema boljeg mjesta. S jedne strane žila-prometnica, a s druge strane mir Bosuta, ljepota šetališta i legende koje kao da žive u svakom Vinkovčanu, curo draga, iz sokaka moga.
- 18:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ŠETNJA VINKOVCIMA
U Vinkovcima, na obali Bosuta, živjelo se, vjerujem veselo, još u neolitu.
U doba Rimljana ovdje se živjelo u velikom gradu, poznatom kao Colonia Aurelia Cibalae.
U srednjem vijeku na ruševinama Cibalae razvilo se naselje nazvano Sveti Ilija.
Današnje ime spominje se u dokumentima od 1697. godine.

SJENE PROŠLOSTI
Koliko god ga tijekom milenija rušili, grad se poput feniksa dizao iz pepela, još ljepši, još gordiji, još veseliji. Takav je i danas, premda još vida teške rane nastale u nedavnoj žestokoj velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku. Naravno da su agresori ovdje morali stati, jer Vinkovce je nemoguće osvojiti silom.
Zato se valja najprije pokloniti sjenama povijesti.
A u Vinkovcima gdje god da stanete, kao da vas veselo pozdravljaju negdašnji stanovnici, tamo od Valentinijana i Valensa, rimskih careva rođenih Vinkovčana, do oba Reljkovića, oba Kozarca, Švagelja, Tomičića, Vladimira Kovačića, Kučere, Andrije Štampara, Ferde Šišića, Julije Domac, Josipa Runjanina, Slavka Jankovića, Vanje Radauša, Alojzije Ulman, Alberta Kinerta, Branka Ružića, Rudolfa Sremca, Vanje Dracha, Nade Subotić, Ive Ficija, Mate Ergovića, Ive Gregurovića i brojnih drugih.
Napokon, slavni hrvatski ban barun Josip Šokčević rođeni je Vinkovčanin. Nakon što je postao ban posjetio je rodni grad, a Vinkovčani mu tada spjevaše ovu pjesmicu:
Dobro došo Šokčeviću Bane!
Dobro došo i u naše strane!
Al ne samo naše, već i svoje,
Gdi bo i' miesto koliebke Tvoje...


O!
Meni je nemoguće Vinkovce sažeti u nekoliko redaka. A i čemu da se trudim, kad je to već odavno učinio vinkovački pjesnik Ante Kovač u zanimljivom sonetu, kojemu je dao naslov O! Pa evo, uživajte u Kovačevim Vinkovcima:
O, prpošne vigarice naše,
O, rasipne Kosorove žene,
O, Jozine namiguše snaše,
O, to lice Kozarčeve Tene!

O, sokače Đuke Begovića,
O, biroši Bertićeva pera,
O, sličice popa Lovretića,
O, rasapi i tjeranje kera!

O, dukati, o zdrava valuto,
O, kuleni, o, šunke i svinje,
O, šljivici, bostani i dinje!

O, rakijo, tko te ne bi guto,
O, egede i razbite flaše,
O, veselo umiranje naše!


VINKOVAČKE JESENI
Budući da je jesen doba kad se sabiru rezultati poljoprivrednih radova, nije ni čudo da je jesen najveselije doba.
Zato je jesen je doba brojnih običaja. Svi su ti običaji sažeti u godišnjoj priredbi – Vinkovačke jeseni.
Svojedobno sam napisao nekoliko scenarija za Vinkovačke jeseni, pa znam o čemu govorim. Kad kroz Vinkovce prolazi svečana kolona Vinkovačkih jeseni, u kojoj sudjeluju i brojni KUD-ovi, sve što je u Vinkovcima pokretno, od male djece do staraca na štakama, izađe na ulicu da pozdravi tu svojevrsnu jesensku izložbu ljudskoga rada.
Ovdje se kaže – koliko si radio, toliko ćeš se veseliti.
Jer što više radiš, više ćeš imati, a što više imaš, bit ćer sretniji. A kad si sretan možeš se i veseliti.

JESENSKA
Dionizije Švagelj, ili dio nazije kako ga nazva Miro Mađer, sažeo je jesen u pjesmu koju je nazvao JESENSKA, a ja držim da je pjesma najljepša himna plodnoj slavonskoj ravnici i hljebu:
sve riječi
mirišu na voće
u kojem
zriju
samoće
i ljubav tiha u mraku
i zvuci se roje u zraku

igra je sunca i žena
stabala i sjena
tu
negdje
je
srce
hljeba


GALERIJE U KAFIĆIMA
Lijepo je vidjeti mnoštvo mladih na ulicama, uz Bosut, u parkovima. Doista bi se moglo reći da su Vinkovci grad mladih.
Ovdje su brojne škole, pa nije čudo što su ulicamo gizdavo prolaze veseli osnovci i prpošni srednjoškolci. Zato su Vinkovci grad mladih i umjetnosti.
Grad mladih i umjetnosti. Naime, ja sve gledam kroz kulturu. Pa i kroz kulturu druženja. Zato sam se iznenadio kad sam skužio da su brojni i vrlo uredni vinkovački kafići i svojevrsne likovne galerije. Sjedite, pijete svoju kavicu, razgovarate o svevu i svačemu, a pritom i uživate, jer vam vlasnici kafića omogućuju da oči odmarate u vedroj umjetnosti vinkovačkih likovnjaka. Kojih je ovdje, hvala Bogu, uvijek bilo i bit će!

- A gori li još ona lampa usrid Vinkovaca?, kao da čujem glas ljupke Juliere iz Rima.
- Gori, mila, gori.
- A hoće li noćas biti i poljubaca?
- E, poljubaca neće biti, barem što se mene tiče, mila.
- 07:33 - Komentari (4) - Isprintaj - #
12.10.2005., srijeda
ZBOG TEBE SAM TARABE PRESKAKO!
Pavo Sabolski, ravnatelj Državne ergele Lipicanaca u Đakovu, bijaše poslovno spriječen pa mi osobno nije mogao pokazati jednu od najstarijih europskih ergela. Kao vodića dodijelio mi je Josipa Žirna, poslovođu u pastuhani. Pravog čovjeka, na pravom mjestu. Josipa sam upoznao dok je, poslije dresure rasnog lipicanca, prao konju noge.

DRŽAVNA ERGELA LIPICANACA
Kad priča o konjima, Josip bira riječi, jer zaista voli te plemenite životinje.
Najprije me proveo kroz štale u samom Đakovu. Tu sam se nagledao sjajnih ljepotana. Koji kao da su jedva čekali da izađu na livadu i da se tamo istrče. Neki su bili već u pogonu. Ono što mi se sviđa kod Đakovačke ergele je to da je klincima ovdje omogućena besplatna škola jahanja.
Poslije smo otišli na Ivan Dvor, gdje na prostranim livadama konji baš uživaju u punoj slobodi. Štoviše, pokazao mi je i konjski dječji vrtić, u kojem bebe-konje čuvaju njihove mame-kobile. Budući da je bio lijep dan, mame su izvele svoje nestašne bebe i dvorište. A u dvorištu su se klinci-konji zaigrali. Skakali su, trčali i igrali se baš kao pravi klinci. Neki malac je učio trčati u galopu, pa je često padao, jer se nije znao u punoj brzini zaustaviti.

GRADONAČELNIK ZORAN VINKOVIĆ
Meni se baš sviđa kad su mladi ljudi uspješni. Danas se može reći da je Zoran Vinković - mlad, druželjubiv, ugodan sugovornik i gradonačelnik Đakova - uspješan čovjek, premda mu često baš i nisu cvjetale ruže. Kažu da je najteže biti prorok u svome gradu, pa je i tako i s gospodinom Vinkovićem. Taj, gotovo četrdesetgodišnjak, inženjer strojarstva, radio je u životu sve i svašta ne bi li se prehranio. Radio je kao inkasator, kao spasitelj na đakovačkom bazenu..., a godinu dana obilazio je i pragove Zavoda za zapošljavanje, budući da za inženjera strojarstva nije bilo radnog mjesta. Sve dok se nije zaposlio kao voditelj održavanja u distribuciji plina u Đakovačkom vodovodu. Prava američka biografija.
Upoznao sam ga za snimanja emisije Domovnica. Zato nije ni bilo problema kad sam mu došao nenajavljen. Za nj kažu da baš nije čovjek od protokola.
Primio me nakon konferencije za novinare. Sav je u žurbi, ali uvijek nađe vremena za znance i neznance.
Pokazao sam mu na laptopu što sam sve zabilježio u njegovu gradu i demonstrirao blogovsku tehniku. Bijah se vratio iz Đakovačke ergele, pun dojmova. Kad sam mu predložio da iduće godine na Đakovačkim vezovima organiziramo utrku jahačkih timova Sabora, Vlade i Predsjedničkih dvora, odmah se zagrijao. Štoviše, predložio je da, kao njegovi gosti, glasovitu kolonu Đakovačkih vezova predvode na konjima predsjednik Mesić, predsjednik Šeks i predsjednik Sanader. Naravno, sam Vinković će na nekom živahnom lipicancu predvoditi kolonu.
Eto, zato volim mlade i školovane ljude. Brzo misle, procjenjuju i donose odluke.

PRVI LOLA SLAVONSKIH LOLA
Prije nego što sam napustio Đakovo posjetio sam i prijatelja Darka Ergotića, zvijezdu tamburaškog sastava Slavonske lole. Znamo se odavno, a može se reći i da smo se dobro družili posljednjih petnaest godina.
Darko stanuje u samom centru Đakova, pedesetak metara od Katedrale. Slavonske lole pripadaju samom vrhu tamburaških sastava u nas. Sviraju po cijelom svijetu. Eto, ove će subote svirati u Beču, a u nedjelju su već u Zagrebu. Zato Darko svaki slobodni trenutak provodi u obiteljskom okruženju, sa ljupkom ženom i dva sina.
Kuća mu je lijepa i uredna, s dvorištem i malim vrtom u kojem njegova žena uzgaja cvijeće. Automobil drži u dvorištu, jer je garaža puna oraha. Darko se voli igrati sa sinovima i psom. Skaču po dvorištu, naganjaju se, vrište, smiju se... prava obiteljska idila.
Bilo je doba ručka, a meni se žurilo u Vinkovce. Zato nisam ostao na ručku, ali mi je gospođa pripremila sjajan sendvič: domaća mast, crveni luk i tucana ljuta paprika.
Baš sam uživao.

VINKOVCI
Do Vinkovaca sam se nahodao.
Kad god ulazim u Vinkovce malo sam uzbuđen. Vinkovci su grad slavonske bohemske elite, sjajnih pisaca, kipara, slikara, matematičara, arheologa, povjesničara, glumaca, sveučilišnih profesora, rimskih careva, hrvatskih banova itd.
Ovdje, uz obale Bosuta, živi se već punih 7500 godina.
Budući da ću u ovome kraju boraviti nekoliko dana, najprije ću vam ispričati priču o jednoj od naših najljepših ljubavnih pjesama. Napisao ju je Ivan Kozarac. Evo pjesme (dok čitate, možete tiho pjevušiti):

MILOVO SAM
Milovo sam garave i plave,
Dosta cura za života svoga,
Al što tebe - to nijednu tako,
Curo draga iz sokaka moga.

Tarabe sam rad˘ tebe preskako,
Po baštinskih skrivao se kuti,
I kad jasmin i kad dunje mire
I kad lišće i vene i žuti...

Tebi curo šuljo sam se kradom
Kroz straže oca ti i maje,
Kruhom pito lajava Garova,
Dok ti vrele kradoh poljubljaje...

Čak i danas ja ti drhćem, čeznem
Vazda željan zagrljaja tvoga
Pregorjet te ne znam i ne mogu,
Curo draga iz sokaka moga.


PRIČA O PJESMI
Pjesma je posvećena Vinkovčanki Mariji Kozarac, udanoj Guttman, Ivanovoj lijepoj rođakinji. Marija je bila kćerka Ivina strica, pa zato ta veza nije ni mogla završiti drukčije, nego Marijinom udajom za drugoga.
Marija i Ivan su rođeni u istoj ulici, nekad Krnjašu, a danas Kozarčevoj. Dakako da je ta romantična, zabranjena, vedra i tragična ljubav uskovitlila prilično prašine za ono doba.
Kozarac je bio sušićav, bolovao je dugo od tuberkuloze. Umro je 1910. godine, navršivši tek dvadesetipetu.
Marija je nadživjela svoga voljenog rođaka punih 69 godina. Umrla je 1979. godine i mogu reći da sam je poznavao. Naime, u Krnjašu je rođen i moj velikih prijatelj Vlado Felker. Felki je glazbenik. Diplomirao je dirigiranje na Glazbenoj akademiji. Svira sjajno glasovir. Kao klinac svirao je u našem prvom VIS-u Bijele strijele. Upoznao sam ga šesdesetih godina kad su Bijele strijele svirale na terasi hotela Esplanade u Zagrebu.
Svojedobno sam volio odlaziti na Vinkovačke jeseni. Tamo se lijepo družilo, pilo i ljubilo. I tako me jednom Felki odvede nekoj staroj dami i upozna me s njom. Bila je to Marija, zbog koje je mladi pjesnik Ivan Kozarac tarabe preskakao.
Pjesmu je Kozarac objavio u Savremeniku 1910. godine, pod pseudonimom Vanja Koson.
Desetak godina poslije pjesnikove smrti u Brodu je vojsku služio mladi Splićanin Ivo Tijardović. Tamo je, vjerojatno u Čerininu izdanju Kozarčevih pjesama, pročitao i tu pjesmu. Dojmila ga se, pa je sjeo za glasovir i – eto, tako je nastala jedna od naših najljepših ljubavnih pjesama.
- 07:21 - Komentari (2) - Isprintaj - #
11.10.2005., utorak
SLAVONIJO RAVNA, BAŠ SI BRDOVITA
Zlo ne dolazi za godinu, evo ga kad mu se najmanje nadate.
Priznajem bio sam malo neoprezan, pa sam se sinoć, poslije tuširanja svojih raskošnih muških oblina, malkice oskliznuo u kupaonici i zveknuo srednjim prstom desne noge u prilično tvrd hrastov štok na vratima kupaonice.
Cijelu sam noć osposobljavao prilično bolan i neprilično otečen prst, budući da se danas gibljem u pravcu Vinkovaca, gdje na glavnom trgu gori ona lampa odvajkada.
Mislim da mi je to kazna, budući da sam poslušao gazdu Baloga i dopustio da me provoza oko Đakova. On nije mogao toliko hodati, pa sam samo zato pristao.
Jest da mi je pokazao mnoštvo zanimljivosti u toj 80 km dugoj vožnji, ali to nije to. Posnimio sam dosta toga, ali i sebi obećao da ću se vrlo brzo vratiti i taj put obaviti onako kako meni dolikuje.

BOROVIK
Dojmilo me jezero Borovik. Voda je toliko bistra da je pitka. U njoj se ogledavaju bujne slavonske šume i okolni visovi. Slavonijo ravna, baš si brdovita! U jednom trenutku učinilo mi se kao da sam u raju: jezero, šume, livade, planine, divljač, nešto dalje beskrajni vinogradi i nigdje nikakva turistička objekta... cesta neasfaltirana.
Uvjeren sam da će za stanovito vrijeme Nepoznat Netko tu cestu asfaltirati, a špurijus mi govori da će se izgraditi i biciklističke staze.
Pa će se borovički smuđevi, kečige, somovi i brojne druge ribe moći odmoriti na nekim vrelim gradelama ili u kakvu kotliću i tako posredno ipak kušati brojna kvalitetna vina đakovačkog kraja, od čuvenog rizlinga, do još čuvenije graševine, sivog pinota, a da i ne spominjem frankovku itd.

BOŠNJAKICA
Dojmila me se gospođa Bošnjak, vrckava Slavonka, koja toliko miriše na ženu da bi malo tko ostao ravnodušan. Obitelj Bošnjak bavi se vinogradarstvom i vinarstvom. Tamo u okolici Drenja prostiru se njihovi nepregledni vinogradi. Iz gospođine ruke popio bih i ocat, a nekmoli decilitar izvrsnog sivog pinota kojim je gazdu Baloga i mene ponudila u podrumu u kojemu je upravo vrio novi mošt.

TOPLICE
Dojmile me devastirane negdašnje toplice u Brezničkoj Đakovici. Sad je tamo starački dom. Bazeni i ostalo zapušteno je. Toplice su preselile u Bizovac, a ove trunu. Premda ima mjesta i za Bizovačke i ove toplice. S tim da su meni ove ljepše, jer su u šumi s toliko kisika da te pluća zabole.
Tu je u blizini podignut velebni samostan karmelićanki. Lijepo igleda. Ali, meni bi još ljepše bilo da je na drugome brijegu isto tako velebno zdanje toplica.

SLOBODNA VLAST
Dojmilo me se selo ili naselje Slobodna Vlast. Odavno želim posjetiti mjesto s tako lijepim imenom: Slobodna vlast. Tražio sam po raznim izvorima kako je selo dobilo tako slobodno ime, ali nigdje ništa nisam našao.
Zato sam pitao bake koje su sjedile ispred kuće pokraj puta. I one mi rekoše da se mjesto zove Slobodna Vlast od vremena Marije Terezije, koja je selo oslobodila i dala mu apsolutno slobodnu vlast, jer je toga dana rodila sina i to tada javno, to jest slobodno, objavila.
Navodno, tog je sina tajila. Pitao sam baku je li možda taj njezin sin bio umjetničko djelo nekog stasitog seljana (budući da je uvažena carica bila poznata kao ljubiteljica muškog dijela svojih podanika, a to je i dokazala rodivši sedamnaestero djece). Baka to nije znala. Rekla je da joj je priču o nastanku imena naselja ispričao njezin djed.
Kad se budem vratio u Slobodnu Vlast, istražit ću tu legendu.

Do Hrkanovaca nisam išao. To ostavljam za poslije. Naaime, kao osvjedočeni hrkač, moram posjetiti domovinu svih hrkača. Onih starih u Hrkanovcima Đakovačkim, i mladih koji više štuju kult Novih Hrkanovaca.

Gospodine Balog, hvala vam. Posebice na ugodnom druženju.
- 07:20 - Komentari (2) - Isprintaj - #
10.10.2005., ponedjeljak
PRIČE GOSPODINA BALOGA
Zapravo nikad ne znaš što od koga možeš čuti i u čijoj se glavi skriva prava riznica pametnih i zanimljivih, da ne kažem pjesničko-ugostiteljsko-povijesnih podataka.
Smješten sam u obiteljskom hotelu i restoranu Croatia, kod gazde Baloga, starog šarmera, nešto mlađeg od mene, koji je zanat učio u Francuskoj.
Prije nego što se otputim na dnevno turu žuljeva, umora i pješačkog humora, pozove me na kavu i pričamo. Zato koristim ovu prigodu da vam prepričam samo dio onoga što mi je ovih dana ispripovijedao moj domaćin. Naravno, sve njegove priče počinju i završavaju sa Đakovom i Đakovštinom.

POVIJESNI POGLED
Prema arheološkim nalazima, priča gazda Ivo, na području Đakova lijepo se živi i veseli još od neolitika, dakle od prije 7500 godina. Može se reći da je to prilična starost, jer, koliko znam, ni Broj 1 iz Allana Forda nema toliko godina, a zna se otkad Broj 1 gospodari izvještajnim i obavještajnim organizacijama.
Kao Đakovo, Dyaco, Diaco ili Dyacov ovo se Srce Slavonije spominje već u prvoj polovici 13. stoljeća, kad hrvatski knez Koloman daruje Đakovo bosanskom biskupu Ponsi, pa nas Bosna i Bosanci prate još iz tog razdoblja.
Eto, toliko o starosti i imenima jednog od najljepših hrvatskih kontinentalnih gradova.

STALNE VRIJEDNOSTI
Ono što u Đakovu ne možete zaobići, naravno osim najljepše Katedrale, svakako su Biskupski dvor, Bogoslovno sjemenište, Crkva svih svetih, Kaptolske kurije, Strossmayerov muzej, Strossmayerov trg, Strossmayerov park, Samostan sestara Svetog križa, Korzo, Muzej Đakovštine i – gazdine i moje prijatelje - Slavonske lole, jedan od naših najboljih tamburaških sastava.

ERGELA
Danas, kad svratite u ovo prošireno Srce Slavonije, možete uživati u bezbroj zanimljivih ljepota. Na primjer, u Ergeli Đakovo, najstarijem uzgajalištu rasnih lipicanaca u Europi, jer ovim livadama ti vrsni konjski ljepotani galopiraju i kaskaju još od druge polovine 14. stoljeća, premda se život Ergele smješta na sam početak 16. stoljeća, kad je biskupiji darovano deset arapskih konjskih ljepotica i jedan rasni pastuh. Vidite, kaže, ni ergela ne može bez rasnih pastuha.

OBRT SA SVE MANJE OBRTA
Ono što je zanimljiva jest činjenica da je u Đakovu osnovano Udruženje obrtnika gotovo prije dvjesto godina, što nas upućuje da su se ovdje ljudi bavili obrtom odvajkada. Ovdje se obrće, prevrće, zavrće, navrće itd. vrće i dan danas, samo u nešto manjem obujmu, budući da je obrt pobijedila trgovina, pa se sve manje proizvodi, a sve više prodaje ono što se ne proizvodi.

SVIMA DOBRO: I NAMA, I TURISTIMA
Onim turistima koji vikendom vole istraživati turistička bogatstva Lijepe naše, Đakovo nudi niz dobrih programa, od maskiranih bušara u veljači, do već glasovitih Đakovačkih vezova, manifestacije koja oživljava davne uspomene i friške potencijale. Kakvi bismo mi Slavonci bili, kaže gazda Balog, da ne skrbimo o sve brojnijim ljubiteljima gastronomije, umjetnosti koju tako zorno predočava Veljko Barbieri, koji sve više kuha, a sve se manje bavi literaturom! Zato se u Đakovu održavaju dva gastro festivala. Interes je toliki, da je jedan malo.
Ljubitelji starogradskih pjesama doći će na svoje na Smotri starogradskih pjesama i plesova, što se svake godine održavaju koncem studenoga.
A nije loše doći ni na Silvestarsku noć, kad se gotovo cijelo Đakovo nađe na ulici u dobru raspoloženju.
U svakom slučaju bit će vam O. K., jer se o tome marno i dobro brine Turistički ured grada. Pa ste ovdje dobro došli kao ljubitelji povijesnih, kulturnih i prirodnih vrijednosti. Jer tu ima svega za svakoga, a lovci i ribiči uživat će u šumama punoj divljači i jezerima u kojima se ribe natječu koja će prva na udicu. A zec sam sebi pravi ražanj. Na vama je samo da potpalite vatru-

Eto, toliko od gospodina Baloga.
- 12:00 - Komentari (4) - Isprintaj - #
09.10.2005., nedjelja
SJEVERNI DIO ĐAKOVŠTINE
Najprije odgovor Siščanki: kad god hoćeš možeš mi se pridružiti u hodanju. Bilo gdje me sretneš ili mi se javiš na mobitel 091 527 18 27, da nepotrebno ne lutaš cestama. A to mogu i drugi Blogeri. Kažu da sam dobar suputnik. Mogu zanimljivo pričati satima, a mogu još zanimljivije šutjeti danima.
Osim toga, nepredvidljiv sam

ZA DAME RUŽA, ZA MOMKE ORASI
Naime ja znam naglo skrenuti s glavnog puta. Povuku me nepoznata mjesta, neka lijepa polja, neki gaj, šuma, rijeka ili jezero.
Kao što mi se to dogodilo ovdje u Đakovu. Danas sam jednostavno sjeo uz jezero Jošava, čiji vodotoci i jezera privlače brojne ribiče. Naravno, privlače i mnoge kupače i kupačice. Budući da nije doba od kupanja, osim za neke kao što je onaj osječki plivač, na jezero nisam došao ni fotografirati, ni hodati. Došao sam se odmoriti kraj vode. Kraj gaktavih pataka, i kreketaiv žaba. Nema komaraca, tu i tamo preleti još neko zakašnjelo jato lastavica i to je sve. Mir i tišina.
Svakoj dami koja mi se pridruži poklonit ću mirisnu ružu, koje ovih dana cvjetaju, valjda posljednji put ove godine.
Momcima ne mogu kupiti pivo, ali im mogu pokloniti šaku oraha, možda jabuku, krušku ili žutu dunju.

RUŽA ZA WOOMANICU
A ovu ružu, koju sam ubrao u Satnici Đakovačkoj poklanjam našoj Woomanici. Znam da tamo gdje živi ima ljepših ruža. Ova slavonska ruža, mila, rumena je kao tvoje usne, putena kao što si vjetojatno i ti, a miriše kao zaljubljenaa žena, dakle – zamamno.

GORJANI GENERALA IMRE AGOTIĆA
Dio puta koji sam jučer prošao nije ravan kao daska. Dug jeste, ali putem, tamo između Đakovačke Satnice i Gorjana, put je malo valovit, budući da je ovo dio Đakovštine koji nije dobro ispleglan. Brojni traktori vraćaju se za berbe kukuruza, pa su dvorišta puna krupnih žutih klipova.
E, sad Gorjani. Baš me na putu sustigao biciklist Marko Pavić.
- Zar ste već dovdje stigli?, upitao me s bicikla.
Potom je sišao i jedno vrijeme hodao sa mnom. Pričao mi je o Gorjanima, o ljudima koji su jako dobri i vrijedni, pa čak i o tome da je general Imra Agotić rođen u Gorjanima. I da često navraća o rodni dom.
Budući da mu se žurilo, sjeo je na bicikli i odjurio, a ja sam pjevajući iz sveg glasa ušao u Gorjane. Koje se, odmah da kažem, razlikuje od drugih mjesta. U središtu mjesta, je križ, a okolo se grana sedam dugih ulica. Pitao sam prolaznike gdje je kuća generala Imre, a oni me uputiše. Samo što sam ja krivo shvatio. Pa sam upao u dvorište generalove tetke, simpatične starice. Koja me ljubazno uputila nešto niže niz ulicu.
Očekivao sam dvorac, a ne kuću, ali Imra (ili kako ga mještani zovu - Bajica) je skroman čovjek. Kao takvog sam ga upoznao i jedno vrijeme surađivao s njim. Ako kuća određuje čovjeka, onda je Imrina kuća ista on – uredna, tiha i nenametljiva. Na krovu kuće zapela je dječja nogometna lopta. Ispred kuće dva oraha, a u dvorištu stoji nekoliko grozdova neobrane lisabele.
Agotić je čudan čovjek. Znam da nema pojma gdje sam ovih mjeseci, ali kao da mi je namjerno ostavio orahe u travi ispred kuće i nekoliko grozdova lisabele. Budući da sam i sam skroman, poslužio sam se jednim grozdom i nekoliko, moram reći, ukusnih oraha.
U kući nije bilo nikoga, susjedi kažu da su domaćini otišli u neki vinograd na berbu.

KOŠARICA ELEGANTNE ZEČICE
A onda sam odjednom odlučio da se do Potnjana uputim seoskim putem.
To je osam kilometara tišine, a bormeč i blata, premda odavno nije bilo kiše. Traktori su izrovali put, tako da sam pojedine dionice jedva prošao. Negdje mi je blato dosezalo do koljena.
Ali, ako zanemarimo blatni dio puta, za sve ostalo moglo bi se reći da je bilo sjajno. Nekoliko velikih zekova pretrčalo mi je preko puta, zastajući u grmlju znatiželjno me gladajući. Budući da se put odužio, bio sam gladan, pa sam jednu mladu i na baš naročito vitku zečicu nagovarao da mi se pridruži kao pečenka, ali ona me je, spuštenih zečjih trepavica, sramežljivo odbila i elegantno, kao da nije zečica nego srna, odskakutala za nekim mladim sivim zekonjom.
Šteta što moj Sony Ericsson ne mođe snimati sve te zekove i ostalu zvjerad. Daleko su, pa ih kamera ne oslikava. Baš je ta kamera nemaštovita!

HODAČKI TRENING I SVATOVI
Od Potnjana do Đakova, uzbrdicom – nizbrdicom. Ali to su kratki i vrlo blagi usponi, pa sam taj dio puta iskoristio za oštriji trening.
Znate kaj? Kad god sam umoran, ja počnem hodati onako kako hodaju sportski hodači. Hoda se brže i puno lakše nego što mi to amateri činimo. Hodajući tako dostižem brzinu i do osam km na sat. Tako sam vrlo brzo stigao u Đakovo.
Tamam na vrijeme da pred Strossmayerovom katedralom ugledam vesele svatove. Među njima sam prepoznao Pericu Matijakovića, vlasnika đakovačkog Saloona. Udavala se njegova lijepa nećakinja, pa me zamolio da uslikam svatove, premda je tu bilo plaćeni profesionalac s video i foto-kamerom. Naravno, bez tamburaša se ovdje ne ide u svadbu.
Snimio sam nekoliko fotografija i krenuo put sobe u Croatiu. Doista sam bio vrlo umoran. Toliko da sam zaspao baš kad je počela utakmica Hrvatska – Švedska.
- 19:14 - Komentari (1) - Isprintaj - #
08.10.2005., subota
ĐAKOVAČKI SITNI VEZOVI
Josip Juraj Strossmayer je moja stara ljubav, pa sam se najprije otišao pokloniti njegovoj sjeni.
Grob mu se nalazi u kripti njegove katedrale u Đakovu. Rudolf Valdec, kipar, načinio je reljefni epitaf na njegovu grobu. Ovdje se neću baviti sadržajem Valdecoca rada, tek ću spomenuti da taj rad nadmašuje gotovo sve slične radove, kao što i Strossmayerova katedrala nadmašujej svojom ljepotom i originalnošću mnoge poznatije svjetske katedrale.
Naime, Đakovačka katedrala meni djeluje kao da je izrasla iz zemlje.
Kao što raste drvo, tako je iz negdašnjeg močvarnog tla izrasla Strossmayerova katedrala, koju je posjetio i sam papa Ivan Pavao II., poklonivši se sjeni pokojnoga biskupa.

SALOON
Potom je valjalo naći kafić u kojem ću idućih dana piti jutarnju i večernju kavicu.
U središtu Đakova ima mnoštvo lijepih kafića, pa je odluka bila vrlo teška. Anketirao sam mlade i stare i svi su se anketirani složili da je to Saloon. Već sam i sam uočio taj lokal, budući da me privukao svojim izgledom, a i time što se zove Saloon, a zna se da je naš prvi Saloon bio onaj u zagrebačkom Tuškancu, mojih dobrih prijatelja Vlahe i Alberta.
Kad sam tu dilemu riješio, svratio sam u Saloon i upoznao gazdu Pericu Matijakovića, ugodnog i nasmijanog čovjeka koji se ne voli fotografirati. Pitam ga za povijest lokalaa, a on mi ispriča priču o tome kako je kupio ovu kuću. U donjem dijelu odlučio je otvoriti lokal, pa ga je uredio na svoj način. A to znači po ugledu na davne filmove u kojima svaki pravi grad ima svoj pravi Saloon.
Pa, kad može Zagreb imati Saloon, zašto to ne bi imalo Srce Slavonije, Đakovo!
Od ideje do realizacije nije proteklo mnogo vode. Prije sedam godina Saloon je svečano otvoren. Opremljen namještajem izrađenog od punog slavonskoga hrasta, uskoro je postao kultno mjesto Đakova.
Inače, da kažem i to, Perica malo vremena provodi u Saloonu. Prava je slučajnost što sam ga sreo, budući da Perica radi kao šef Croatia osiguranja za ovo područje, pa stalno putuje. Ima sedam ureda diljem Slavonije i pedeset zaposlenih ljudi. Moglo reći da njegov posao ima i simbolične veze sa Saloonom, budući da je gradu osigurao sjajan lokal.
Koji mu je, da i to kažem, velika ljubav. A kad vas put navede u Đakovo, svratite na izvrsnu kavu. Oni koji tu zalaze kažu da je sve izvrsno. To nisam provjeravao, budući da trošim samo kavu.

TURISTIČKI URED
A kad se zbrinuo svoju kavasku naviku, svratih u Turistički ured.
Iskustvo mi govori da se najbolje informacije i savjeti mogu naći upravo kod ljudi kojima je zanimanje da na najbolji mogući način promoviraju svoj kraj.
Tako je bilo i u Turističkoj zajednici Đakova, gdje sam upoznao direktora Zvonka Vugrinovića. Ispričao sam mu svoju hodačku priču i demonstrirao tehnološka blogovska dostignuća. Nakon što je sve vidio, gospodin Vugrinović je Blog stavio među favorite, a mene među goste njegove Zajednice.
Potom me opskrbio izvrsnim materijalom i kartom Đakovštine.
Pitao sam ga ima li kakvih posebnih želja, a on mi je odgovorio da nema, da je siguran da ću sve što valja uočiti, to fotografirati i napisati.
Nakon toga krenuh prema Strizivojni.

METLAR
Na tom putu upoznah mnoge drage ljude. Prije svih Franju Kovačevića, metlara.
Hodajući uz kuće imam običaj zavirivati iza ograde, jer me možda tamo čeka kakav slastan grozd ili neka ženska zanimljivost.
U dvorištu Franje Kovačevića najprije sam ugledao metlu kojom se metu dvorišta i prostor ispred kuće, a uočio sam i dosta zrelog grožđa. Tamo u dnu dvorišta spazio sam Franju. Uobličavao je neke grane u metle snažno ih stežući nekim plavim špagama. Učinilo mi se da sam stigao u pravom trenutku. Pozvao sam ga s ograde i pitao dopuštenje da uđem i snimim ono što radi.
S Franjom sam proveo idućih pola sata i saznao sve o metlama. Franjo je u mirovini, ali ne može bez posla. Budući da zna raditi metle, odlučio se da penzionerske dane obogati izradom metala i tako popuni kućni budžet. Metlu cijeni svega 10 kuna, a hvali mi se da mu je biskupija neki dan kupila 60 komada.

TRAKTORIST
Ispred Piškorevaca svratio sam u polje da snimim jesenju sjetvu.
I tamo snimio Antu Milušića kako traktorom ore.
A kad god nekog upoznam, siguran sam da ću ga opet vidjeti. Tako se dogodilo da Antu sretnem na povratku iz Strizivojne i Vrpolja. Bijah već pomalo umoran, kad se pokraj mene zaustavi traktor. Htjedoh ga obići, ali traktor mi se bučno ispiječio. Podigoh pogled prema, mislio sam, nasilnom vozaču, kad ono – Ante. Smije se. Čudi se da još hodam. Pitam ga koliko je uzorao, a on odgovara da je danas sredio 3,5 jutra. Zanimalo me koliko vremena treba orati konjima da bi se toliko uzoralo i saznao da je za toliko oranja njegovu ocu bila potrebna puna tri dana.
- Blažen neka je onaj tko je izmislio traktor. Sjediš i oreš. Na čistom si zraku, ništa ne radiš, a ipak oreš, smije se Ante.

U PIŠKOREVCE NA PIŠKORE
Piškorevci su veliko i dugo, dugo mjesto. Lijepo i bogato. Ima kuća koje izgledaju kao pravi dvorci. Nekad su tu bile močvare pune ribe koju zovu piškor. Pa kad su Đakovčani odlazili u ribolov, odlazili bi na piškore i tako su Piškorevci dobili ime.
- Kamo ćeš?
- U Piškorevce na piškore, za večeru!


VLAKOVI ŠTO PROLAZE
Strizivojna i Vrpolje zapravo su jedno mjesto.
Dijeli ih željeznička pruga. Jer Strizivojna-Vrpolje je veliko željezničko raskrižje. Oba su mjesta, kao što sam u Slavoniji i Podravini navikao, vrlo duga.
Jedna se djevojka čudila da sam propješačio cijelo mjesto. Nije se čudila što sam propješačio 2500 kilometara, nego što sam pješke prošao kroz njeno naselje.
U Vrpolju sam (koje je, nota bene, u drugoj županiji) vidio mnoštvo zanimljivosti. Kamo bih stigao kad bi sve viđeno napisao, ionako se žalite na dužini ovih tekstova!
Zato samo telegrafski izdvajam jednu lijepu kuću pokraj pruge, na samom željezničkom kolodvoru. U tom sam trenutku i hodajući glasno pjevao Britvićevu pjesmu Potraži me u predgrađu. I baš kad sam pjevao stih – Dremaju jedra od rublja i cvijeća – ugledah kuću iz stiha. U dvorištu punom cvijeća, vjetar je njihao obješeno rublje.

ZLATNA DJEVOJAČKE RUKE
Oduševile su me dvije djevojke. Imaju sve ono što imaju sve djevojke: mladost, šarm, lijep izgled, otkriven pupak, pa i one džindžuve na usnama i što ti ja gdje sve ne.
Dobro, uvijek sam volio pogledati lijepe djevojke, ali ove nisu samo lijepe, nego i vrijedne. Farbale su ogradu. Zapravo, cijela je obitelj pripremala kuću za zimu. U tom velikom spremanju netko je morao obojiti ogradu. Cure su kupile zlatnu boju i prihvatile se posla.
- Zašto zlatna ograda?, pitam ih.
- Zato što imamo zlatne ruke i što smo zlatne cure, odgovoriše.

MEŠTROVIĆ
Ako niste znali, u Vrpolju je rođen Ivan Meštrović.
Zato je ovdje izgrađena njegova spomen-galerija: ispred muzeja i crkve postavljeno je nekoliko njegovih skulpture.
Majku i dijete poklonio je, kako piše na postamentu, rodnom Vrpolju 1958. godine.
Inače, Vrpolje baš izgleda kao veliko i prometno raskrižje.
Kroz samo središte grada križaju se ceste prema istoku, zapadu, sjeveru i jugu.

KOMPJUTORAŠI
Na povratku sam kroz prozor jedne lijepe prizemnice ugledao kako se klinci igraju na kompjutoru.
Pozvah ih i oni se odazvaše. Predstavio sam se i dobio dopuštenje da ih uslikam na prozoru kuće. Dok smo razgovarali, oni su provjerili efikasnost blogovske tehnologije. Iznenađeni brzinom dolaska fotografije na njihov kompić, nestali su u sobi, a ja krenuh dalje.

ANTONIJA I MARLENA
Baš kad sam trebao proći željezničku prugi, naišao je neki vlak i zaustavio se nešto dalje. Kad se rampa otvorila, ugledah dvije djevojke i mladića kako prelaze prugu. Zamolih ih za poziranje. Momak nije htio, a djevojke rado prihvatiše.
Poslije sam ih otpratio do njihovih kuća. Antonija, to je ona sa cvijetom, i Marlena zanimale su se za moja hodanja. Pričali smo o književnosti, jer su djevojke očito srednjoškolke. Vole čitati, gledati dokumentarne filmove na TV, družiti se, plesati i, naravno, dečke.
Oko dečki im jedino nisam mogao pomoći, ali sam preporučio Daria, Sadistika i Eugena Vidrića.
Zapisale su ovu adresu i ja se nadam da će obje, i Antonija i Marlena, uskoro postati blogerice.
Što će naročito obveseliti Darija.
- 09:13 - Komentari (6) - Isprintaj - #
07.10.2005., petak
SVE JE MANJE ORAHA, U TRAVI POKRAJ PUTA
Osijek, Livana, Čepin, Vuka... Đakovo.
Čim izađete, pomalo tužni, iz Osijeka evo vas na beskrajno dugom i ravnoj cesti kojom bjesomučno svi jure. Pa i ja. Stisnuo sam gas, ne baš do daske. Sedam kilometara na sat. Tako sve do Vuke, mjesta s oko petstotinjak kuća, udaljenog od hotela Central svega 25 km. Za tu daljinu trebalo mi je dvjestotinjak minuta. Malo sam se zadihao, da ne kažem da sam halapljivo disao; usta i nos nisu moglu udahnuti onoliko zraka koliko mi je trebalo, pa sam disao još i na oči i uši.

RIBETINA ILI KNJIGETINA, PITANJE JE SAD
U ravničarskom dijelu Slavonije sva su naselja ista, bez obzira na to kolika su. Sva su se uzdužila na glavnoj cesti, pa ova više izgleda kao šor nego kao cesta kojom svakih nekoliko sekundi projuri kakav luksuzni automobil ili protutnji neka kamionska krstarica. A da o bučnim traktorima i ne govorim.
U Vuki je, recimo, sve na toj prometnici. I ambulanta, i vatrogasci, i gostionica, i crkva, pa i groblje. Na kojem spomenici bivšim životima kao da broje, umjesto šetača i prolaznika – automobile, teretnjake, traktore, motore i bicikle.
U Vuki sam popio kavu i izazvao u gostionici malu zabunu šćapom. Ne znam zašto, ali mnogi odrasliji misle da je moj šćap ribički, pa me stalno pitaju ima li što. A kod mene uvijek ima nečega. Zato i odgovaram potvrdno. A tada dolazi do zabune. Oni misle da je riječ o ribi, pa traže da pokažem tu sominu, šarančinu, kečigetinu ili štuketinu.
A ja iz ruksaka vadim prilično tešku knjigu Povijest sporta grada Osijeka, koju mi je poklonio Darko Dumančić na jučerašnjim kros utrkama na Hipodromu.
Darko je baš gala tip. Poklonio mi je dragocjenu knjigu, sav sretan što mi daje tako vrijedan dar, a pritom se ispričava jer zna da će moji, ionako pretrpani, ruksaki biti teži.
Kad su gosti gostionice vidjeli knjigetinu rekli su mi da ih zekam i da pokažem ribu, a ja ih tada pitam da mi pokažu ribički štap kojim bi ulovio ribu. Jer ovim mojih šćapom lovim samo knjige.
Nakon toga krene priča o svrhi moga šćapa i o njemu besjeda. Sve završava tako da ne moram platiti kavu. Uglavnom neka zgodna mala krčmarica kaže da kuća časti, a ja odgovaram da bih volio da me ona počasti svojim dražesnim ručicama i ostalim ženskim bogatstvom kojega ima u izobilju, našto svi prasnu u smijeh.
- Vidi starca, vrag jedan...

VESELA DJECA I SUMNJIVI LJUTKO
U Širokom Polju skrenuo sam sa ceste, tamo prema crkvi. Inače volim skretati s glavnog puta. Uvijek na nešto neobično naletim. Kad skrenem u polja, uzbunim fazane, ševe i zekove. Hodate nekom stazom kroz strnište, a svako strnište ima barem jednu stazu, odjednom nešto pokraj vas zaklepeta krilima i ispred vas uzleti kićeni fazan ili uplašena ševa. Kad navikne oči na tu pustoš, počnete uočavati zekove, stonoge, puževe, zmije i drugu zvjerinjad. U daljini vam kroz vidokrug projuri kakvo stado hitrih srnica ili krupnih košuta.
Proteklih se dana iz slavonskih šuma čula ljubavi poj jelena, da ne kažem rika.
I, tako, skrenem s glavne ceste, prođem pokraj osnovne škole i eto me kod crkve. Još nekoliko kuća iza crkve i moram se vratiti.
Kad na cesti iznenađenje: cijeli me jedan razred dočekao kod škole. Prepoznali me, pa su me zaustavili. Ispričali su mi da se stara škola iduće godine ruši, da će dobiti novu osnovnu školu. Mole me da ih uslikam pokraj škole za uspomenu, što i učinih.
Naravno, to sve i ne izgleda tako jednostavno. Ima ljudi koji su budniji od budnih. Tako se pokraj mene i djece zaustavio neki automobil. Vlasnik je otvorio vrata i gledao klince i mene. Zatim me je pitao što radim. Odgovorio sam mu da sam zlatni pješak koji, kao i zlatna ribica, ispunjava želje onome tko ga uhvati. Djeca su me uhvatila, pa im ispunjavam tri želje. Ako bude brz, rekao sam mu, može me uhvatiti za šćap, pa ću i njemu ispuniti želje.
Striček je bio krcat negativnim nabojima, počeo je prijetiti da će on mene provjeriti, nećeš ti samo tako hodati sokacima itd.
Sve su prekinula djeca ubjasnivši ljutku da sam ja Blogomobil itd.
Tip je potom zalupio vratima automobila i otišao rekavši kroz otvoren prozor:
- Još ću ja to provjeriti!

PRELAZIM NA ZIMSKU ISHRANU
S
ve je manje oraha, u travi pokraj puta. Taj mi je stih pao napamet dok sam, hodajući ispod oraha duž cijelog mjesta Kušević. Doista, prije samo nekoliko dana, travnjaci ispred kuća bili su puni oraha, a sad sam za ručak jedva nakupio pedesetak komada. Ni voćke mi više nemaju što ponuditi. Dunje još nisu zrele, gdjegdje me na drvetu dočeka koja zrela jabuka, negdje i žuta kruška, a pronađe se i nešto neobranog grožđa.
Jesen je i moram mijenjati jelovnik. Možda me čeka neko ugodno iznenađenje u pušnici. Jer dolaz vrijeme svinjokolje. Pa će procvjetati kobasice, čvarci, šunke, kuleni, a dobro će doći i kruh namazan pravom masti. Na masti razrezan luku, a po svemu se sramežljivo rumeni tucana crvena paprika.
Mljac.

Prilično umoran uđoh u Đakovo. A Đakovo traži novu priču.
Rezultat današnjeg hodanja je izvrstan. Lakši sam za još jedan nokat na nozi. S malog prsta lijeve noge, napustio me, s bolom i tugom, moj dragi mali noktić.
- 07:51 - Komentari (4) - Isprintaj - #
06.10.2005., četvrtak
NAJLJEPŠE JE BITI DIJETE U OSIJEKU
(Evo me, poslije 44 km hodanja, u maloj i ugodnoj sobi obiteljskog hotela Croatia u Đakovu. I, sve mi se čini da je vrag zišel z Bloga vun.)

(Tekst koji slijedi napisan jutros, 6. listopada u 4 sata. Neki je vrag pokvario Blog, pa tekst nisam mogao poslati.
Za Đakovo sam krenuo jutros u šest.
Sjedim u kafiću Dobra kapljica u Vuki. S obližnje crkve samo što nije otkucalo 11 sati.
Pokušavam ponovo poslati tekst, ali ponovo to nije moguće.
Koji se vrag događa s našim Blogom?)

Još sam vrlo umoran od jučerašnjeg dana. Đuro Balić moj ratni drug, proveo me je bentama, kanalima i cestama Baranje do Belog Manastira i natrag. Njegova je priča o Baranji čudesna i traži od mene punu koncentraciju.
A ja sam zaista umoran. Zato ću njegovu priču ispričati kad se malo odmorim, a to svakako neće biti danas, jer čim završim ovaj tekst hitam prema Đakovu.
A prije nego što odem iz ove ugodne sobe u osječkom hotelu Central, valja mi najprije ispričati barem dva jučerašnja događaja.
Prvi je svakako kros utrka osječkih osnovnih i srednjih škola na Hipodromu.

NATJECANJE OSJEČKIH KLINACA U KROSU
- Kad dođe do neophodnog kresanja proračuna na gradskoj razini, jer se negdje stjecajem okolnosti više potrošilo od planiranoga, kaže mi Darko Dumančić, stručni suradnik za sport u Gradskom poglavarstvu, onda se uvijek ostavljaju na miru ona sredstva koja su namijenjena sportu u školama. Za sport mladih uopće. U Osijeku i u Županiji. Grad u potpunosti financira sve. Od besplatnog klizanja, do isto tako besplatnog učenja plivanja, do raznih natjecanja između brojnih osječkih škola, kao što je i ovo. Imamo sreću da su osječki nastavnici tjelovježbe i izvrsni sportski animatori, pa je svako natjecanje masovno, isto kao što je ovo današnje.
A jučer se u Osijeku trčao kros. Sudjelovalo je više od tisuću klinaca, od onih najmanjih iz vrtića i osnovaca, do odraslijih klinaca, kao što su učenice i učenice viših razreda osnovnih škola i djevojke i mladići iz srednjih škola.
Osječki Hipodrom je jučer bio najradosnije mjesto u Osijeku. Sve je teklo kao po špagi, premda je natjecanje organiziralo svega nekolicina ljudi iz grada i, dakako svi oni brojni nastavnici, pravi sportski entuzijasti. Bilježim u notes: pazi, svakako moraš spomenuti tajnicu Udruge za sport, profesoricu Sandu Gašić, koja je, uvjerio sam se, neumorna. Sve, ama baš sve stigne i na sve misli.
Meni je bilo posebno gala. Darko Dumančić me najavio kao gosta grada Osijeka, ispričao kratku priču o mome hodanju, što su djeca pozdravila, čini mi se, iskrenim pljeskom. Zatim sam dijelio prave zlatne, srebrene i brončane medalje pobjednicama i pobjednicima u konkurenciji petog i šestog razreda osnovne škole. Osjećao sam se sjajno. Kao da sam Antun Tonči Vrdoljak na Olimpijskim igrama. Još i bolje. Pobjednicima sam poželio da im iste medalje podijeli i striček Tonči, inače osječki gimanzijalac, na pravim Olimpijskim igrama.
A Dumančiću i gospođi Gašić zahvaljujem što su mi omogućili da aktivno sudjelujem u ovom spektaklu. I preporučujem da podjelu medalja prati bilo koja glazba. Samo je to manjkalo da se stekne dojam pravih Olimpijskih igara.
Nakon što sam dao intervju za Slavonsku televiziju, klinci su me okružili i pitali me kako je hodati i jesam li bilo koga pobijedio u hodanju.
Rekao sam im da je hodati lijepo, a da svaki dan pobjeđujem samog sebe, jer sam sebi najveći protivnik i sportski prijatelj.
Kad sam ih upitao kako je u Osijeku, onda mi je jedna prvašica odgovorila:
- Poručujem djeci Hrvatske, ako su djeca, da odmah dođu u Osijek. Jer, najljepše je biti dijete u Osijeku.
Riječ da bih rekao.

PLIVAČ
Kad sam uz Dravu hitao do Hipodroma, primijetio sam čovjeka u vodi. Najprije pomislih da je neki od ribiča upao u hladnu Dravu i da se utaplja. I baš kad sam se spremao baciti mu svoj šćap, da se ne hvata za slamku, skužih da se čovjek kupa.
Jest da je bio sunčan dan, ali Drava je u ovo doba godine poprilično hladna.
Naravno, moj Sony Ericsson sam iskoči iz džepa i snimi nevjerojatan trenutak.
Pratio sam plivača do skele koja prevozi putnike u Zoološki vrt i Tvrđavicu. Kad sam ga htio fotnuti kako izlazi iz vode, zamolio me da to ne činim, jer se ne voli slikati. Tako je na mojim fotkama ostao u vodi, premda vas uvjeravam da je izašao van i upoznao se sa mnom.
Tako sam saznao da je listopadski kupač u Dravi moja generacija. Rođen je u Bosanskoj Kostajnici, a plivanjem se bavi iz zdravstvenih razloga. Pritom mu ne smeta čak ni snijeg. Štoviše, više mu godi hladna od tople vode.
Eh, što sve čovjek ne radi zbog zdravlja!

A sad lijepo put pod noge. Pravac – Čepin – Vuka – Đakovo.
- 16:28 - Komentari (2) - Isprintaj - #
05.10.2005., srijeda
NAJMLAĐI HRVATSKI ŽUPAN
Krešimir Bubalo je najmlađi hrvatski župan. Izgleda mlado, čak i za svoje mlađahne godine, i dobroćudno, s uvijek nasmijanim i vedrim očima. Za razgovora pokazuje strpljenje prema sugovorniku, ali isto tako daje vam do znanja da iskoristite svoje vrijeme, jer on svoje vrijeme pažljivo planira i još pažljivije troši.
Točno, u njemu još živi negdašnji bankar, voditelj vukovarske podružnice Slavonske banke, a to znači da dobro zna što znači rasipanje, pa i rasipanje vremena. Zato, čini se, štedi na svemu, pa i na vremenu.

KONCENTRACIJA
Unatoč brojnim obvezama, našao je vremena i za mene. Preletio je pogledom po onome što sam pisao. Tek sam tad primijetio da mu se oči više ne smiju. Odjednom je u njima bljesnula ozbiljnost i nevjerojatna koncentracija na ono što vidi na laptopu. Naravno, prepoznaje svako lice. Komentari su mu kratki i često duhoviti.

RATNIK
Bio je, kao ranosazreli osamnaestogodišnji mladić borac 106. osječke brigade čime je kod mene zaradio pravu gomilu bodova. Njegov odnos prema negdašnjim ratnicima je pun poštovanja. Uvijek će stati u njihovu obranu, uvijek pomoći ako može. Ne slaže se s negativnim odnosom prema hrvatskim braniteljima i Domovinskom ratu. Naravno, iz njega tada govori ratnik koji je dobar dio života proveo u rovovima. Pita me kako bih ja riješio taj problem, a ja odgovaram da bi tom dijelu naše povijesti valjalo priči pozitivno. I ja znam kako je u rovovima, znam kako su to ljudi proživljavali. Osobito ovdje u Osijeku, i uopće u Slavoniji koja je ponijela najveći teret i rata, i ratnih posljedica.
Rat ovdje još nije prestao, kaže župan, sve dok ne bude razminirana posljednja mina, sve dok ne bude obnovljena i posljednja kuća, sve dok ne bude materijalno osiguran svaki onaj koji je s puškom u ruci branio ovu ravnicu.

RAZMINIRANJE
Kad sam mu rekao za ideju o razminiravačkom koncertu Kiće, Zlatka i Škore, nasmijao se i odmah pristao biti voditelj na takvoj priredbi. Misli da bi takav koncert pokrenuo stvar s mrtve točke. Ako hoćemo u Europu, onda nećemo tamo moći s nerazminiranom Slavonijom i Baranjom. Europa bi radije da se ovdje proizvodi ekološki čista hrana. A takva se hrana neće moći proizvoditi u onim količinama koje se od Slavonije očekuju, jer je dobar dio najkvalitetnijih plodnih oranica pod bezbrojnim minama.

REGIONALNOST
Kad je riječ o regionalnosti, onda je na pravom tragu. Naime, Slavonija je bila i ostala jedinstvena regija. Doduše, sad je podijeljena na županije, a župan misli da nije daleko dan kad će Slavonija opet biti Slavonija, a ne zbroj županija kakav je danas slučaj. Misli da je svatko najbolji gospodar u svojoj kući. Ako želimo naprijed, onda se Hrvatska mora decentralizirati.

MLADOST I STRUČNOST
Dakako, misli da je Slavonija uvijek bila Europa. Kao što misli da bez mladih i školovanih ljudi nema napretka ni u kojem segmentu ljudskoga života. A to što misli odmah provodi u djelo. U njegovim uredima rade vrlo mladi i vrlo školovani ljudi.
Pravo je zadovoljstvo proći zgradom županije i na hodnicima susretati mlade i lijepe ljude uvijek u pokretu. Pa mi se čini da svi imitiraju šefa, koji je također uvijek u pokretu.
Župan ima puno povjerenje u sve svoje suradnike, jer su pokazali da znaju i mogu ostvariti sve ono što su se dogovorili. Svaki dogovor, svaki posao, rješavaju nakon dobro osmišljenih analiza. Tek kad analize pokažu da je projekt u redu, onda se ide u realizaciju. Kao što se, primjerice, krenulo u realizaciju plinofikacije Baranje, ugovor koji je potpisan u Belom Manastiru prije dva dana.

PLEMENITOST U SVAKOJ ZGODI
Prije nego što se našli, podijelio je zaslužnim građanima Povelju humanosti Osječko-baranjske županije. Povelja humanosti je javno priznanje za humana djela učinjena na području županije. Danas su je dobili darivaoci krvi.
U vrlo kratkom i nadahnutom govoru župan Krešimir Bubalo rekao je: U vremenu kad se mjerilo vrijednosti čovjeka počinje iskazivati brojkama i ono božansko u njemu ustukne pred glamurom ispraznosti pomodne raskoši, plemenitost i čast postaju davno poznate i priznate vrline kojih se sve manje sjećamo. Tek ponekad, tek ponekad kad rat zaprijeti našem domu, brzina jurećeg automobila obori našeg najmilijeg, kada nas okrutna bolest sruši u postelju, tek tada se prisjetimo svoje povezanosti s lancem života koji čine ljudi na ovom planetu.
Točno tako. Plemenitost i čast su vrline koje župan često ističe. Dakako, uz hrabrost, radišnost i štedljivost.
- Mi smo Slavonci uvijek bili plemeniti, časni, hrabri i radišni. Dakako i šparni u svemu osim kad je riječ o druželjubljivosti, gostoprimstvu i ljubavi prema bližnjima, rekao mi je na kraju, kad me je ispratio do izlaza iz županijske zgrade.
- 06:51 - Komentari (2) - Isprintaj - #
04.10.2005., utorak
VON BECKERS, KAFIĆ S PATINOM DAVNINE
Evo, 1. kolovoza ove godine prošlo je točno 293 godine od one 1712. godine kad je generalfeldmaršal Johann Stephan von Beckers započeo u Osijeku s gradnjom velike vojne tvrđave. Iste godine otvorena je prva osnovna škola u Tvrđavi, a car Karlo izdao je Gornjem gradu povlasticu za dva godišnja sajma.
Osječani su poslije Tvrđavu, ponosno i s pravom, nazvali Metropolis urbs.
Naravno da je Tvrđava danas turističa atrakcija. Još se liječe razarajuće i teške posljedice velikosrpske agresija, koja srećom nije slomila ni grad, ni ljude.
Danas je u Tvrđavi smješteno tridesetak različitih institucija. Od Poglavarstva grada, do Doma tehnike; od Državne uprave za zaštitu spomenika do Pošte; od Zgrade Hazu, do nekoliko gimnazija; od Rektorata Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera do ekonomske škole; od Muzeja Slavonije do Glazbene škole Franjo Kuhač: od Državnog arhiva do brojnih pubova i kafića.
Pažljivo sam birao mjesto gdje ću, poslije dugih šetnji Tvrđavom svih ovih prošlih dana, odmoriti umorne noge.
Zapravo mi se ni jedan kafić nije sviđao. Radije sam sjedio kod Vodenih vrata ili kod Zavjetnog stupa svetog Trojstva. Ili tamo kod Javnog vodovodnog zdenca.
Sve dok danas slučajno nisam primijetio na Trgu svetog Trojstva kafić Von Beckers.
O tom generalfeldmaršalu, priča mi gazda kafića Jurica Maganić, kruže razne priče. Navodno je bio vrlo okrutan dok se Tvrđava gradila. I ne samo okrutan, nego je iskorištavao hrvatsko stanovništvo tako što je graditelje vrlo malo plaćao. Mobilizirao je ljude iz Osijeka i okolice, koji su po cijele dane radili budzašto.
Kad je umro, sahranjen je u Tvrđavi.
I, eto, napokon sam se u Tvrđavi skrasio upravo u kafiću pod tim imenom, premda bih taj ugostiteljski objekt najradije nazvao muzejom. Lijep dan izvukao je mnoge mlade, pa na terasi nije bilo mjesta.
Sjeo sam unutra i bilo mi je puno ljepše. Kao da sam u muzeju. Doživio sam ozračje davnih vremena, a kroz razgovor s gazdom Juricom Maganićem, saznao mnoštvo informacija o Tvrđavi, njenim negdašnjim stanovnicima, vojnicima, i njenoj današnjoj mladosti, srednjoškolcima i studentima. Kaže mi da mladi vole sjediti tamo na ostacima bastiona i vodotornja, jer odatle se najbolje vidi Drava i Baranja, sve tamo do Podravlja i Tvrđavice. A onda poslije svrate u njegov kafić i poklone se sjeni pokojnoga generalfeldmaršala.
Htio sam fotografirati gazdu, ali on je rekao da radije fotnem unutrašnjost lokala i Trg svetoga Trojstva, nego da slikam njega.
Ili, što je još bolje, rekao je, fotografirajte spomen na von Beckersa ovdje u lokal.
Što sam i učinio. I ne samo to. Poklonio sam se njegovoj sjeni, jer, bez obzira na sve, on je izgradio ovaj neopisivo lijep spomenik kojim se građani Metropolis Urbsa s pravom diče.
Pa, ako vas ikad Život dovede u Osijek, svratite u muzej/kafić Von Beckers, na Trgu svetog Trojstva, i poklonite se sjeni graditelja Tvrđave.
- 19:57 - Komentari (1) - Isprintaj - #
NIGDAR NI BILO DA FIŠ PAPRIKAŠA NI BILO!
Ne znam gdje ću biti u petak, 14. listopada, ali znam da ću svakako biti u Osijeku, na terasi hotela Central, u subotu, 15. listopada, točno u 19.30, kad počinje finale svehrvatskog natjecanja u kuhanju fiša.
Polufinale se održava dan ranije. Dakako uz glazbu.
Sve u svemu bit će četrdesetak najboljih majstora fiša – od onih alasa kojima najbolje ribe same uskoču u kotlić, do onih koji materijal za svoj fiš pecaju u specijaliziranim ribarnicama - pa se preporučuje da u Osijek dođete već u petak, 14. listopada.
Turistički vam je priredio bogat i vesel program na raskošnoj terasi hotela Central. Štoviše, i ljubitelji simpozija doći će na svoje, jer će se u sklopu natjecanja održati i pravci pravcati Okrugli stol na temu kuhanja fiša.
O tome će raspravljati naugledniji teoretičari, dok će najbolji praktičari kuhati.
Ni klinci nisu zaboravljeni, pa će i oni kuhati. Neki kažu da su klinci jednako dobri kuhari kao odrasli.

Dobro, ja baš i nisam neki fiš-znalac, ali uživam u promatranju kad se majstori fiša natječu. To je zanimljivije od bilo koje nogometne ili vaterpolo utakmice, tim više što na kraju fiš-natjecanja možeš pojesti svaki rezultat – i pobjednika, i poraženoga – dok ti se na kraju nogometne utakmice baš i ne jede - ni znojne nogometaše, ni mokre vaterpolisti, ni rezultate utakmica.
Da samo vidite kako majstori skrivečki iz džepa vade neke tajne začine! Kako ih pažljivo odmotavaju i grabe sadržaj s kažiprskom i palcem, te ga, s pola metra udaljenosti, bacaju u uzavreli sadržaj kotlića!
A onda se naginju nad kotlić, pa mirišu, udišu, izdišu, zagledavaju..., zatim iz jednog od džepova vade malu žličicu, grabe s njom sadržaj iz kotlića, pušu i znalački kušaju, zatim opet iz džepa vade začine itd.
Sve dok ne istekne vrijeme natjecanja i dok rezultat svoga rada ne moraju dati na uvid prosudbenoj komisiji.

A ovi, pak, sve ocjenjuju. I boju, i miris, i masnoću, i gustoću, i okus, i cipele, i čarape, i čistoću košulju, i jedan drugoga. Naginju se nad porcije fiša, njuškaju ga, pipaju, kušaju, cmakču, stenju, žmirkaju, značajno se pogledavaju, jedan drugom namigiju, telefoniraju, pričaju fiš-priče – e kako je nekad bilo a Krleža (koji je u Osijeku prvi puta čitao svoje Glembayeve) kaže di nigdar ni bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu, da nam nekak nebu!).

Onda se sabiru bodovi, u najvećoj tajnosti, pa fanfare najavljuju čitanje rezultata.
Uglavnom su samo zadovoljni oni nagrađeni, dok oni drugi s pravom govore da žiri nema pojma.
Naravno da nema, jer o ukusima ne vrijedi raspravljati.

Jednom smo na nekom natjecanju napravili žiriju malu psinu. Sve smo porcije napunili iz jednog kotlića, a oni su autoritativno ustvrdili da je treća porcija, koju smo slučajno treću napunili, pobijedila ispred one koju smo sedmu napunili. Treća je bila ona koju smo prvu napunili.

Uglavnom, valja doći u Osijek. Turistički ured organizirat će vam izlet u Kopački rit, a već je krajnje vrijeme da posjetiti to čudo prirode.
Kad ćete, ako nećete 15.listopada, na jedanaesti rođendan moje kćerkice Une?!
- 15:56 - Komentari (1) - Isprintaj - #
ČETIRI + PRIČE
Jesam li ja možda invalid koji vidi samo ona bolju ljudsku stranu, čudak koji ovdje i u životu ističem samo ljepši dio ljudskosti?
Jesam li slijepac koji doista ne vidi i one ružnije ljudske osobine, kojih je zacijelo bilo – i ima ih – posvuda, pa i u gradovima ili naseljima kroz kojih sam do sada prošao?
Naravno da vidim i onu crniju ljudsku stranu, naravno da vidim i vrlo ružne primjere, ali to prepuštam drugima. O njima imate prigodu čitati posvuda. Zato sam se odlučio na ljepše ljudske priče. Njih je puno više od onih drugih, premda nas one druge priče napadaju sa svih naslovnica.
Tako i danas izdvajam četiri lijepe priče iz današnjega Osijeka.

SAŠA FORGIĆ
Valjalo se dogovoriti s Krešimirom Bubalom, županom Osječko-baranjske županije, za zajedničku šetnju gradom i intervju. Zato sam dan i počeo posjetom Županovu uredu, gdje me je primio, voditelj Odjela za međunarodnu suradnju i protokol.
I što mogu nego reći da sam bio ugodno iznenađen prijamom. Saša je mlad i obrazovan čovjek, uglađen i uredan, daje vam do znanja da mu je stalo do vas.
Gotovo da sam imao dojam da je počašćen mojom posjetom, premda je bilo očito da doista ima mnogo posla i da mu je dan precizno podijeljen na zgusnut program raznih službenih obveza.
Vrlo smo brzo dogovorili sve. Župan će meni i Blogu, unatoč brojnim obvezama, posvetiti sutra dovoljno vremena za reportažu i intervju.
A ja bih bio magarac, kad ne bih na ovome mjestu zahvalio Saši Forgiću na komplimentima koje mi je podijelio i na ljubaznosti koju mi je iskazao.
Hvala Saša.

DAMIR MACANIĆ
Ovdje svakodnevno navraćam u Turistički ured, e ne bi li saznao nešto novo od ljubaznih službenica. Dame me počaste kavom, opskrbe me informacijama, ali do danas nisam imao čast upoznati direktora Damira Macanića. Bijaše bio u Austriji na službenom putu. Danas smo se upoznali i popričali o mogućnostima vikend turizma u Slavoniji. Složili smo se da se mogućnosti doista velike. Upravo se ovih dana priprema u Osijeku pravi gastronomski spektakl u raskošnom dvorištu hotela Central: Hrvatsko natjecanje u kuhanju fiš-paprikaša.
Naravno, fiš-paprikaš je ovdje kultno jelo. Usuđujem se reći da nema jedinstvenog recepta za najbolji fiš-paprikaš. Svaki majstor kotlića ima neku svoju tajnu, pa je pravo čudo kako prosudbena komisija uvijek uspije izabrati onoga najboljega.
Ja sam kušao mnogo različitih recepata i mogu reći da je svaki bio – najbolji.
Ali, o tome će još biti riječi. Sve ljubitelje fiša pozivam da dođu u Osijek na Osječke dane fiša i druženja, od petka 14. do nedjelje 16. listopada.

ENES POLJIĆ
Svratio sam i u osječki mesdžid (islamsku bogomolju bez minareta) da posjetim znanca Enesa Poljića, ovdašnjeg glavnog imama. Naime, počinje muslimanski mjesec ramazan, pa sam svratio da putem učenoga Enesa poželim svim sljedbenicima Islama uspješan dnevni post.
A kod Enesa u Mesdžidu u Zagrebačkoj ulici, uvijek je živo. Tako sam imao čast upoznati i Hadži-Aliju Đonlića, predsjednika nacionalne zajednice Bošnjaka ove županije i još mnoge druge ugledne osječke Bošnjake.
Učeni Enes nije znao da pješačim kroz Hrvatsku, ali je obećao da će odsad pratiti svaki moj korak. Rastali smo se uz obostrane dobre želje.

AMSTERDAM PUB
Početak i završetak svakodnevne šetnje, zapravo, počinjem u Amsterdamu, to jest u Amsterdam pubu, na jutarnjoj i predvečernjoj kavici.
I odmah sam skužio da je taj Pub moj osječki favorit među kafićima. Naime, tu uvijek možete popiti sjajnu kavicu, uživati u dobroj glazbi, ljubaznoj poslugi, a možete (ako ste ljubitelj ljepote) odmoriti oči na lijepim mladim damama. Uglavnom studenticama. Kafić je gotovo uvijek pun.
I, tako, ja iz dana u dan ovdje svraćam na jutarnju i popodnevnu kavicu. I odlučim, upravo zbog navedenih razloga, da Amsterdam izaberem sebi za osječko kafićko središte.
Kad je pala odluka, odlučih upoznati i vlasnike. To je bračni par Antonija ili Krešo Ikasović. Mladi i zgodni. Kad sam im danas rekao što sam odlučio, počastiše me bogovski malom kavom i velikim osmijehom. Oni se dugo ne bave ugostiteljstvom, premda to ne izgleda tako. Meni se učinilo da su izučili dubrovačku ugostiteljsku školu, a da im je profesor bio najbolji gazda kafića u Hrvatskoj - Pavo Kremenić.
A kad ste jednom upoznali bračni par Ikasović, onda ste stekli dobre prijatelje.
Dakle, kad svratite u Osijek, krenete pravo od željezničkog kolodvora, Radićevom ulicom. Zaustavite se točno nasuprot osječke tržnice, i svratite u Amsterdam pub na kavu. Dočekat će vas ljubazni konobar Marko, gazda Krešo i gazdarica Antonija.
A kava je za bogove.
- 00:00 - Komentari (4) - Isprintaj - #
03.10.2005., ponedjeljak
TIŠINA NEDJELJE
Nedjelju sam odlučio provesti u laganoj šetnji, kratkom i ugodnom druženju i odmaranju, to jest vidanju rana. U tihoj i ugodnoj sobi hotela Central.

TAJNI RADIO-GOST
Laganu šetnju počeo sam sa Sisom. Našli smo se ispred moga hotela, a onda se uputili u Slavonski Radio-Osijek, gdje sam imao zakazan čvenk s Vinkom Pejićem, gospodarom panonskih radio-valova. Vinko Pejić ima vrlo slušanu nedjeljnu obiteljsku emisiju u kojoj sam bio tajni gost.
A tajni gost je onaj gost o kojem on kaže nekoliko informacija, zatim kroz kratak razgovor s gostom navuče slušatelje u pogađanje – tko je taj Baćo, čime li se bavi i što uopće radi na nemirnim valovima Radio-Osijeka.
Odgovor koji je donosio nagradu uspješnom pogađaču trebao je glasiti globtroter, to jest svjetski putnik, to jest ja – Blogomobil.
Bilo je zanimljivo kako su me slušatelji ispitivali, kakvih su se sve pitanja dosjetili, e ne bi li otkrili Nepoznatog. Ja sam odgovarao s da ili ne. Da znači da imate pravo još postavljati pitanja, a ne je – ajd, bok, žurim.
Mene je najviše radovalo kad su me povezali s Blogom. Ali da Blog ne bi slušatelje odveo prema krivom odgovoru, Vinko je inzistirao na tome da je Blog nevažan, a ja da je važan.
Uglavnom, bilo je zabavno, bilo je i dobre glazbe, a nakon što je jedna dama rekla točan odgovor (i za to dobila besplatan tretman u salonu za masažu), još smo malo razgovarali o mome pješačenju, a onda me Vinko počastio pjesmom Skitnica u izvedbi moje drage prijateljice Jasne Zlokić.

JUG 2
Sisa, Goga, Vinko i ja zezali smo se još malo u prostorijama radija, a onda smo se Sisa i ja uputili pješke prema jugu, to jest prema naselju Jug 2. Poslije nekoliko kilometara, Sisa je otišao prema svome podstanarskom stanu, a ja sam krenuo prema Jugu 2.
U tom sam naselju proveo nešto ljutih ratnih dana. Tamo sam upoznao mnoge ljude koji tri mjeseca nisu izlazili iz skloništa u podrumu.
Za jednog bombardiranja, evo priče, dogodila se zanimljiva anegdota sa Žarkom Potočnjakom. Bijasmo se vratili iz središta Osijeka. Neprijatelji su pogodili osječko Hrvatsko narodno kazalište i ono je gorilo. Pacek je snimao video-kamerom, a ja sam užasnut gledao kako krov gori.
E, i tako se jedva sretno vratismo, jer su oko nas prašile snažne eksplozije . Svake sekunde, pa i brže. Bile tako jake da je auto poskakivao na potpuno ravnoj cesti, rekli bismo – ničim izazvan.

PROTUAVIONAC POTOČNJAK
Na Jugu 2 bilo je još strašnije. Na ulicama i trgovima nije bilo nikoga. Kad smo stigli do našeg skloništa, sjurili smo se dolje. Potražio sam Žarka, a njega nije bilo. Pitao sam Đuru i Jaru gdje mi je prijatelj, a oni odgovoriše da je vani, da sjedi na protuavionskom topu i čeka svoj zrakoplov da ga obori.
Odveli su me do njega, premda je to bilo nerazumno, budući da se doista pucalo sve u šesnaest.
Naravno, Žarko se skutrio za sjedištem topa i gledao u nebo. Uopće se nije obazirao na okolne eksplozije.
Nagovarali smo ga Đuro, Jaro, Pacek i ja da se skloni, ali on ni da čuje. Tako smo se nadmudrivali desetak minuta. Ni danas ne znam kako smo preživjeli tih deset dugih minuta. Žarko smo uspjeli nagovoriti tek kad mu je Jaro obećao dovesti avion u sklonište, pa nek ga tamo obori.
- Ozbiljno?, upitao je Žarko.
- Ma, Jarane, kad te je Jaro slagao?!
I, zaista, Jaro je u sklonište donio Žarku zrakoplov. Neku dječju igračku.
- Evo, ti tvog aviona, rekao je smijući se. Sad ga obori.
A Žarko je uzeo igračku i tresnuo je na pod.

Jug 2 je odavno zaboravio na rat. Još ga na nj podsjećaju, uostalom kao i cijeli Osijek, mnoge vidljive rane na fasadama kuća.
I one nevidljive.
U dušama.
- 07:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #
02.10.2005., nedjelja
GOSPA OD ALJMAŠA
Budući da sam prvi put u Aljmašu, Ivica Vrkić vodi me malim mjestom na Dunavu, glasovitom po Gospi od Aljmaša, koje je se utočište u Aljmašu slavi punih 300 godina.
Aljmaš je nastradao u Domovinskom ratu. Još i sad mi pred očima stoji TV slika kako se aljmaško stanovništvo spašava brodom, jer se onda drukčije nije moglo.
Aljmaško svetište bilo je srušeno, a Gospu od Aljmaša spasio je Branimir Glavaš.
Dok šećemo mjestom, vidimo mlade kako igraju na cesti odbojku i nogomet.
U novu crkvu, koja baš i ne izgleda kao crkva, svakodnevno svraćaju hodočasnici, kako bi na izvorištu čuli priču od aljmaškoj Gospi.

PRIČA O GOSPI OD UTOČIŠTA
A priča kaže da je u Laškom, današnjem Lugu, bila podignuta kapela u čast Blažene Djevice Marije. Andrija Horvat dao je u Osijeku izraditi Gospin kip s Djetetom, koji je na Veliku Gospu 1697. u svečanoj procesiji dopraćen u Laško, s namjerom da se tamo utemelji marijansko svetište. Međutim, u Baranji je u to doba bilo dosta nereda s "novovjercima", jer je dio katolika pod vodstvom svećenika Mihajla Starine prešao na kalvinizam. Budući da su kalvini odbacivali štovanje Majke Božje, prijetila je opasnost da im kip padne u ruke i da bude obeščašćen, oštećen ili uništen. Stoga su isusovci odlučili skloniti ga na sigurnije mjesto, pa su ga 20. studenoga 1704., u vrijeme velike bune protiv habsburške vlasti u Mađarskoj, zamotali u plahtu i lađom po Dunavu prenijeli u Aljmaš. Tako je Gospin kip "našao svoje utočište", pa se i Gospa u Aljmašu počela nazivati "Gospa od Utočišta" ili "Majka od Utočišta" ili jednostavno - "Aljmaška Gospa".
Aljmaš je odabran zato što se do njega moglo doći i kopnom i rijekom, a i zato što su tamošnji vjernici iznimno štovali taj Gospin kip.

ARHEOLOŠKO NALAZIŠTE
Aljmaš je poznat i po tome što je ovdje otkriveno arheološko nalazište. Naime, ovdje se, iznad ušća Drave u Dunav, živjelo još u mlađe kameno doba. I danas vrijedni osječki arheolozi istražuju to nalazište, e ne bi li upotpunili keramičkim vrjednotama mlađeg kamenog doba bogatu slavonsku zbirku.

NEISKORIŠTEN DUNAVSKI BRODOPUT
Naravno, u Aljmaš vole svraćati i ribiči, jer je ušće Drave u Dunav bogato ribom. A kad riba zagrize mamac, već se loži vatra i pripremaju kotlići za čuveni aljmaški fiš.
Dunavom plove turistički i teretni brodovi, a Vrkić to s tugom promatra. Ali ne zato što plove brodovi, nego zato što Hrvatska nema od toga nikakve koristi. Ako niste znali, onda ću reći da je Dunav plovan jedino hrvatskom stranom. A plovidba rijekom košta.
- Rijeka je kao autoput. Plovidba se naplaćuje. A novac od naplaćene plovidbe ide u susjednu državu. Još sam kao zastupnik u Saboru postavljao pitanje o tome neriješenom pitanju, ali ni do danas nema odgovora. I tako nam velika lova curi kroz prste.
Kad smo izlazili iz Aljmaša, rekao sam Vrki da sam zaboravio napisati da je on jedan od najodgovornijih zaslužnika za mirnu integraciju Baranje i Podunavlja.
- Ma to uopće nije važno. Važno je da smo uspjeli u tom poslu.

ALJMAŠKI FIŠ
U Osijeku me čekao Đuro Balić i odmah me pitao jesam li klopao aljmaški fiš. Kad sam mu rekao da nisam, jer danju ne jedem, bio je razočaran.
- Biti u Aljmašu i ne jesti fiš kod čuvenog Zeke, e, to ne razumijem. Znaš li ti da je tamo najbolja riba. Ja često idem na pecanje, baš tamo kod Vrkine kuće, rekao je.
Morao sam mu obećati da ću, kad me Život dovede drugi put u Aljmaš, zasigurno navratiti kod Zeke i naručiti dupli aljmaški fiš.

OSIJEK-ONLINE.COM
Bijah obećao Gogi Kovačević, urednici osijek-online.com, da ću svratiti u njihovo središte u Višnjevcu. Osječki portal vrlo je ugledan u svijetu portala, pa mi je činilo čast poziv u goste.
Kad je Goga došla po mene u hotel Central, uputili smo se s njom Đuro i ja, obavili fotografiranje, porazgovarali s gazdom portala, družili se uz kavu i lijepe priče, a onda se razišli. Gazda je ostao na radnom mjestu u Hrvatskoj lutriji, Đuro je otišao na neku svadbu, a mene je Goga dovezla do hotela.
Prolazeći pokraj Osječke katedrale, ugledah svatove. Jedan me od svata, Ivan, prepoznao i pozdravio me. Fotografirah njega s djevojkom, mladence i manji dio svatova. Bilo ih je toliko, da su ispunili prostor pred Katedralom.
Naravno, pozvali su me na svadbu, ali bio sam već toliko umoran da sam se jedva dogegao do ugodne hotelske sobe.
Kad sam pogledao na svoj GPS, ovaj je pokazivao 47 kilometara.

SMRT PRIJATELJA ŽEZLINE
Držim GPS u ruci i mislim na prijatelja Nenada Žezlinu. On mi je nabavio ovaj aparat i uredio ga tako da mi bude lako rukovati njime.
A danas mi njegova Marina javlja da je Neno umro.
Bio je dosta mlađi od mene. Izuzetan prijatelj i čovjek. Izuzetan umjetnik.
Držim, evo dok ovo pišem, GPS u ruci i kao da čujem Nenin glas. Javio mi se prije dva dana. Dugo smo razgovarali.

Gledam u taj vražji GPS i kao da kroz suzne oči vidim uvijek nasmijano i vedro Nenino lice.
Dario, molim te, nađi Neninu sliku. On i Taba posjetili su me u Lepoglavi (Bože, a u četvrtak je umrla i Tabina mama!). Tad sam snimio dosta njihovih fotografija. Smijali smo se i pravili razne vragolije.

Žao mi je Marina. Zbogom prijatelju.
- 07:49 - Komentari (4) - Isprintaj - #
01.10.2005., subota
SVE SU SE JUGOSLAVENSKE TENKOVINE SRUŠILE U OSIJEKU
Priznajte: i duhovito, i mudro, i istinito.
A takvo što ne može izmisliti ama ni jedan političar, to može samo pisac. I to pisac koji se bavio čak i politikom, sve dok se nedavno nije povukao u mirovinu mirnog Aljmaša.
Dakako, riječ je o mome starom prijatelju Ivici Vrkiću, satiričaru, pripovjedaču, novinaru, saborskome zastupniku, glavnom direktoru Hrvatske Svetelevizije i bogtepitaj s čim se sve Vrka nije bavio u svome frkovitom životu.
I naravno da sam mu se javio. Nisam imao njegov telefonski broj, pa sam, raspitujući se okolo, saznao za ulicu u kojoj stanuje, a onda ga našao, pozvonio i – njegovoj ženi ostavio moj broj telefona, pa kad bude mogao da mi se javi.
I javio se svega tri-četiri sata kasnije, kad se vratio iz Baranje.
Ivica se na prošlim izborima kandidirao za gradonačelnika Osijeka. Izgubio je za kojih dvjestotinjak glasova, pa je taj Osječanin odlučio da se povuče u mirovinu, da se bavi svoji književnim radom, da odmara oči na terasi u Aljmašu, odakle se pruža fantastičan pogled na mirni Dunav i svega petstotinjak metara udaljeno od mjesta gdje se čedna i hirovita Drava potpuno predaje bludnome Dunavu.
Sjedimo nas dvojica na terasi i pričamo o svemu i svačemu, jer jedino o svemu i svačemu umijemo pričati. Njegova žena, Zora, kuha ručak, valjda za desetak ljudi, jer Ivica je ovdje vrlo omiljen, pa je kuća uvijek puna prijatelja i putnika.
Vrka se još ne može naviknuti na mir mirovine. Cijeli je život bio vrlo aktivan, pa se i sad jutrom budi i gleda u notes da vidi koje su mu dnevne obveze.
Uvijek se iznenadi kad vidi prazan notes.
Još tamo od 1971. godine, kad je zbog ljubavi prema domovini i oštrom peru bio smiren zajedno s ekipom budućih pravih narodnjaka.
Posljednje radne dane proveo je u Glasu Slavonije i u Belju.
Sad kao onaj Splavar iz Siddarthe, Hermanna Hessea, sjedi na obali rijeke, prima njenu mudrost i europske poruke i prosljeđuje ih dalje.
Još se nije oslobodio peckavog jezika, pa vam za ovu prigodu izdvajam nekoliko njegovih lijepih rečenica, da ne kažem vrlo točnih definicija, da ne kažem lepršave mudrosti.
Drago mi je da ima podršku u supruzi Zori, šarmantnoj dami u onim najljepšim ženskim godinama. Kad si baka, a još si prava žena.
Imaju svoga Antu, živog i žilavog unuka, zbog kojega zacijelo neće završiti u Den Haagu.

IVICA VRKIĆ: HRVATOlomije
• Narodni zastupnici vijećaju stoljećima hoće li letjeti u Peštu, Beč, Beograd ili Bruxelles.
• Mi smo imali svoju Milku prije Švicaraca. Okusili smo je još 1971. i Karađorđevu.
• Ćelije su nam u mozgu.
• Prije su ratovali partizani i ustaše. Sad miruju.
• Kojeg li apsurda! Mi mnogi koji smo rođeni u Jugoslaviji, umrijet ćemo u Hrvatskoj.
• Vratio nam se ban Jelačić na konju. Sad imamo jednog konja više.
• Sanjali smo svoju državu sve dok se nismo probudili.
• Pustio sam mozak na pašu. Sad me vode čobani.
• Tranzicija je prijelazno razdoblje u kojem svatko prelazi svakoga.
• Hodam, dakle ne stojim.
• Sve je u našim rukama što ne pregazimo našim nogama.
• Mislim, dakle propadam.
• U ratu smo stradali od neprijatelja, a u miru od prijatelja.
• U ovoj krčmi nema veresije. Sve za – GOTOVINU.
• Na kraj je ipak kraj.

- 12:55 - Komentari (2) - Isprintaj - #
MEĐU KOLEGAMA - OSJEČKIM NOVINARIMA
Idem ja, tako, pokraj osječke tržnice prema Tvrđi, da vidim kad će gradonačelnik Ante Đapić naći malo vremena i za mene. Upravo sam o tome razmišljao, kad se pokraj mene zaustavi mladi biciklist. Tomislav. Onaj Tomislav s Ružica-grada. Ovaj put bez Jelene. Ide na posao. Tomislav radi na radiju u osječkom Medijskom centru. Pozvao me u goste. A što će putnik kad ga domaćin pozove u goste, nego prihvatiti poziv.

GLAS SLAVONIJE
Ali, najprije sam morao odraditi ono što sam planirao: posjetiti uredništvo Glasa Slavonije. U Glasu Slavonije nalazim mnoštvo dobrih informacija, reportaža, intervjua, crtica, vijesti itd. novinarskog rada. Da i ne govorim i fotografijama.

Pa, rekoh, hajde da upoznam mlađe kolege.

Budući da su glavni i izvršni urednik bili na sastanku s direktorom, najprije me primio zamjenik Glavnog – Igor Bošnjak.
Ljubazan, mislio sam 30-godišnjak, kad ono njemu je deset godina više. Kaže mi da novinari nemaju vremena za starenje, što se vidi i po meni.
Igor mi kaže da je Glas Slavonije sastavni dio Medijskog centra, u čijem je sastavu Radio i TV. Imaju, sve skupa, 210 zaposlenih i za sad se ne žale nizašto, osim što se žale sami na sebe, jer znaju da mogu bolje i više.

RADNO VRIJEME OD NOVE GODINE DO NOVE GODINE
Dok smo nas dvojica kovali strategiju kako i o čemu razgovarati, sa sastanka su se vratili Zoran Jačimović i Svetozar Sarkanjac, glavni i izvršni urednik.
Najprije sam im demonstrirao blogomilsku tehniku, a potom me Glavni, Zoran Jačimović, upoznao s poslom koji obavlja. Najprije ono što je najvažnije: novinari Glasa Slavonija 25 % su vlasnici svojih novina. I tu bi bila sva tajna. Jer svima je stalo da novine dobro izgledaju, da se dobro prodaju i da je zarada što veća. Zato im je svima radno vrijeme od Nove godine do Nove godine.
Prema vrlo rigoroznim istraživanjima, njihove su novine poprilično čitanje, zapravo daleko najčitanije u regiji. Kad se tome pribroji da svaki dan na njihovu WEB stranicu svrati više od 6000 korisnika, onda proizlazi da je utjecaj Glasa Slavonije vrlo velik.

INTERVJU
U redakciji rade mahom mladi ljudi. Dobro su opremljeni i ekipirani. Izvrsno surađuju s riječkim Novim listom, koje drži 25 % dionica Glasa. Jačimović mi kaže da su tako uveliko snizili troškove obiju novina, jer Slavonci ne trebaju dopisnike iz Primorja i Istre, a ovi pak koriste usluge Glasa Slavonije.
Potom se odvedoše u prostoriju za druženje, gdje me intervjuirao mladi kolega Eduard Soudil, a ja sam snimio fotoreportera Gojka Mitića upravo dok me uslikavao sa svih strana.

TRI OSJEČKE PJEVAČKE IKONE: KIĆO-ZLATKO-ŠKORO
U intervjua sam, još pod dojmom minskih polja kojima je Osijek okružen, dao ideju da organiziraju koncert trojice osječkih legendi: Kiće Slabinca, Zlatka Pejakovića i Miroslava Škore. Voditelji takva kncerta mogli bi biti Gradonačelnik i Župan. Dakako, obojica izvan protokola, opušteni kakvi znaju biti itd. Možete misliti koja bi to ludnica bila. Ja ću im, ako pristanu na ideju, napisati i sinopsis i scenarij. Prihod bi išao pravo u ruke onih koji će one plodne oranice razminirati.
Oprostismo se. Oni obećaše da će redovno pratiti moju stranicu, a ja ionako već odavno pratim Glas Slavonije.

ŽUTA PODMORNICA
Poslije svratih i do Tome na radio. Snimih ga za mikser stolom. Malo popričasmo o poslu.
Osijek je za rata imao, po meni, najbolji ratni radio. Zvali su se Žuta podmornica. Bila je to skupina mladih entuzijasta. Radili su sjajne izvještaje sa svih bojišnica. Morate znate da je u Slavoniji tada svaka kuća bila bojišnica. Jurili su ti radio-klinci bentama okolo po Slavoniji i Baranji, nije bilo rova u koji nisu uživo zavirili. Za rata sam i sam nekoliko puta bio njihov gost u studijima koji su bili u podrumu i dobro zaštićeni od neprijateljskog granatiranja.
Momci iz Podmornice i dalje rade svoj radijski posao, a nekolicina ih je zaposlena u Tominoj redakciji. Štoviše, glavni im je šef došao ravno iz Žute podmornice.

U OČEKIVANJU ĐAPIĆEVA POZIVA
Poslije prošetah Tvrđom u očekivanju da me pozove Đapićev ured. Šetnja Tvrđom je vrlo ugodna i poučna, budući da su u Tvrđi smještena mnoge važne gradske instutucije, pa i samo Poglavarstvo grada.

ZANIMLJIVOSTI
A sad evo nekoliko zanimljivosti o Osijeku koje možda jeste, a možda i niste znali.

• Osijek se prvi put spominje pod imenom Ezek, kao trgovište i prijelaz preko Drave.
• Prvi stvarni gospodari Osijeka bili su grofovi Korogy, koji su grad opasali zidom, sagradili kaštel, obiteljsku crkvu i grobnicu.
• Prema popisu koji je sastavljen 1456. godine, Osijek je najveći i najvažniji posjed u Baranji i Slavoniji. Ondašnji Đapić bijaše bio neki sudac Andrija.
• Kovnica novca otvorena je u Osijeku 1524. godine.
• Turci su zavladali Osijekom 1526. Tada je u Osijek stigao sultan Sulejman Kanuny. Nakon što su napustili grad, poslije gradnje pontonskog mosta, Turci su Osijek spalili. Poslije pobjedonosnog pohoda na Mohočakom polju, vratili su se u Osijek i počeli njegovu obnovu.
• Prvi poznati opis turskog Osijeka napisao je putopisac Hans Dernschwam.
• Sultan Sulejman sagradio most od Osijeka do Darde, dug 8 kilometara. Izgledom i veličinom, most je više od stoljeća slovio kao graditeljsko čudo onoga doba, te kao takav privlačio više od jednog stoljeća pažnju europske javnosti.
• Turci su se povukli iz Osijeka 1687. godine.
• Gradski statut Osijek je dobio 1698. godine. Tad je osnovana i treća gradska jedinica, poslije Tvrđe i Gornjeg grada, Donji grad.
• Utvrda na lijevoj obali Drave sagrađena je 1721. godine. Danas se ta utvrda zove Katakombe.
• Od 1753. godine, Osijek je najveći grad u Hrvatskoj. To je bio sve do 1857. godine, kad je četvrti grad u Hrvatskoj po broju stanovništva.
• Prvu osječku tiskaru osnovao je Martin Divald, davne 1775. godine.
• Tvrđava, Gornji i Donji grad ujedinjuju se 1786. godine u jedinstvenu gradsku općinu. Prvi sudac bijaše bio Franjo Blažić.
- 07:04 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Copyright © Blog.hr, od 2004.